“Najvažnija je dobra interakcija s publikom. Mi uvijek sviramo dobro, to je nekakav standard kojeg držimo. Sviramo najmanje 80 koncerata godišnje i tako već 20 godina. Bilo bi glupo da ne sviramo dobro. Onda samo gledamo nijanse u raspoloženju i koliko se potrudimo da zadovoljimo publiku”, riječi su Momčila Bajagića-Bajage na pitanje što mu je najvažnije na rock koncertu.
“Kad sam bio klinac, gledao sam koliko je sve točno odsvirano i mislio sam da je u tome tajna i naravno da nije. Najvažnije je da imaš energiju, emociju i komunikaciju s publikom.” 
Potonje će svakako biti prisutno 20. i 21. studenog u Zagrebu, kada Bajaga ima nastupe kojima obilježava 25 godina solo-karijere, koja je počela gotovo slučajno, iako je svoj talent nagovijestio djelovanjem u sastavu Riblja čorba i skladateljskim doprinosom na pjesmama “Dva dinara druže”, “Nemoj srećo, nemoj danas”, “Dobro jutro” i posebno svojom autorskom baladom “Kad hodaš”…
Prisjećamo se koncerta 12.4.1984. u Kulušiću, tada još niste nastupali kao Instruktori i na prepad ste osvojili zagrebačku publiku. Koliko je to vama bilo iznenađenje?
Da, tada još nismo bili Bajaga i Instruktori. Ja sam tada imao album koji se zvao “Pozitivna geografija”, a tadašnji urednik muzičkog programa u Kulušiću Dražen Vrdoljak me pozvao i pitao bih li mogao skupiti neki bend i da odsviram pjesme s tog prvog albuma. Ja sam skupio ekipu, a na plakatima je negdje pisalo Bajaga – gitarist Riblje čorbe. 
U Kulušiću je bilo poluprazno, oko 300 ljudi, ali bio je odličan zvuk, odlična svirka i super smo prošli. Publika je odlično reagirala, bili smo jako zadovoljni. Za nekoliko mjeseci smo se vratili ponovo i napunili Kulušić.
1984. vam je objavljena pjesma sa stihom “Muzičari koji piju nikad nisu patili od treme”. Koliko ste patili od treme, koliko sada patite od iste i što je najbolji lijek za to?
I pijem li? (smijeh) Ne, ne patim više od treme. Trema me dosta dugo držala, možda prvih 6-7 godina, naročito kad su bili veliki koncerti. Sad više ne, čak ni za velike koncerte, možda bude blaga pozitivna trema.
Popijem ponekad pred svirku, viski ili nešto kratko, čašu ili dvije, to je neka vrsta goriva. U principu ne pijem, a kad pijem alkohol, volim popiti bijelo vino, a s njim je problem to što bih često morao izlaziti sa scene.
Iste godina izdana vam je pjesma “Kad hodaš”. Uvijek se sjetim nastave književnosti i profesorice koja me pita: “Što je pjesnik time htio reći?”, i uvijek sam se mučio oko vašeg prvog stiha koji kaže: “Večer ne miriše na rakove i školjke”. Meni nijedna večer ne miriše na rakove i školjke.
Ni meni, živim na kontinentu.
Je li to bila neka psihološka manipulacija, u smislu stavljanja bube u uho?
Ne, ne. Stihovi se sami pojave pa kako mi izleti, ja ih zabilježim. Iako sam baš tu pjesmu dugo pisao i prepravljao je 3-4 puta, imala je neki glupi refren s mornarima koji sam srećom izbacio. Ima pjesama koje napraviš odmah, “Verujem, ne verujem” sam napisao u sat vremena, cijelu.
A “Kad hodaš” sam imao u 2-3 verzije, i tu mi je jako puno pomogao Kornelije Kovač, koji je producirao Čorbin album “Večeras Vas zabavljaju muzičari koji piju”. Rajko Kojić, pokojni gitarist Čorbe koji me i doveo u taj bend, je imao odličnu ‘tončinu’, strašan ton na gitari i odsvirao je sjajnu dionicu na toj pjesmi. On je svirao odlične solaže i na “Lutki s naslovne strane”, “Ostani đubre do kraja”, a i uvodni dio na pjesmi “Strah od vozova” na mom albumu “Jahači magle” je također njegova svirka.
Što je bilo s njim poslije 1991.?
Slabo sam ga viđao zadnje godine njegovog života, umro je u svom selu, imao je problema s drogom i bio je pozitivan na AIDS. I kad je bio pozitivan na AIDS, uhvatio je neku gripu i od toga je umro.
Dok ste vi i Rajko Kojić još bili u Čorbi, pjesme “Dva dinara druže”, “Evo ti za taksi”, “Nemoj srećo, nemoj danas” i “Dobro jutro” nose vaš muzički potpis. Kako biste opisali tadašnju autorsku dinamiku između vas i Bore Đorđevića?
U to vrijeme smo dobro radili, tada su Bora, Rajko i Miša bili u vojsci. Ja sam bio klinac pa nisam morao, svirao sam sa Cveletom (Miroslavom Cvetkovićem), a Bora mi je iz vojske slao tekstove i pitao bih li ja probao na to napisati muziku.
Pjesme “Dva dinara druže”, “Evo ti za taksi” i “Nemoj srećo, nemoj danas” su nastale u tom periodu, to je bilo uspješno i nastavili smo dalje tako. Na svakom idućem albumu sam imao svoj autorski udio. Jedino je Čorbin prvi album “Kost u grlu” bio bez mog sudjelovanja, pokojni Kojić je svirao moje gitarističke dionice, jer sam došao u bend kad je album bio već snimljen i samo sam se slikao za omot.
Negdje sredinom osamdesetih, pjevali ste prateće vokale na pjesmi Parnog valjka “Uhvati ritam”. Kako je to bilo?
Tada smo imali koncert u Kulušiću, i pukla nam je koža na bas bubnju. Pitali smo Husa da nam pomogne, vozili smo se do studija pa nam je bubnjar Paolo Sfeci dao kožu. Oni su taman snimali “Uhvati ritam” i trebao im je zbor. To smo snimili na brzaka, ali dobro je ispalo. Bilo je to baš drugarski.
Poznati ste po raznovrsnom opusu. Kako se šaltate u npr. jazz film, ili folk film, ili blues film, koliko su sklonosti prema određenim žanrovima u vezi s vašim raspoloženjem?
Volim slušati različite stilove muzike i volim se oprobati u različitim stvarima. Meni je dosadno držati se jednog ‘fazona’. Imao sam sreće da sam poznavao muzičare koji su dobri u onim žanrovima koje ne poznajem dovoljno dobro.
Bez pomoći Miće Markovića, Stjepka Guta i drugih nikad ne bih napravio dobar aranžman za “Dobro jutro, jazzeri”. Oni su me dosta savjetovali, jer poznaju jazz bolje nego ja. Inače volim pomoći kolegama, ako nekom treba nešto da odsviram ili otpjevam u studiju, tu sam.
Postoje li kakve šanse da se ponovo pojave vaši albumi na CD-u?
Prije nekoliko mjeseci smo napravili remastering za prva 4 albuma, baš u Zagrebu, s ekipom koja se bavi postprodukcijom. To bi trebalo izaći u nekom pakiranju od 4 CD-a. Interesantno mi je da, u vremenu kad su oni nastali, ta prva 4 albuma nisu postojala na CD-u.
28., 29. i 30., prosinca imat ćemo tri koncerta u Sava centru u Beogradu koju smo zamislili kao kućnu proslavu. Sva tri dana bio bi različit program, a ideja bi bila da ljudi koji dođu na prvi koncert dobiju “Pozitivnu geografiju”, oni koji dođu na drugi koncert da dobiju “S druge strane jastuka”, a treći “Jahači magle”, dok bi se četvrti album pojavio negdje iz Nove godine, u pakiranju s ostalim albumima, ili zasebno, to ćemo još vidjeti.
Šetao sam s kćerkom po Zemunu, na obali Dunava i naletio sam na piratskog prodavača mp3 diskova. Pogledam, vidim na jednom disku piše Bajaga. I na tom disku ima sve što sam ikad snimio, plus dvije pjesme čije sam snimke izgubio! Kupio sam to, više za uspomenu, a on meni kaže: “Stvarno mi je neugodno, vi ste to radili, ali to nije moje, to je gazdino, ja prodajem za njega.”
Baš ta prva četiri albuma su se pojavila u prvih 5 godina, da bi razmak između daljih vaših izdanja bio sve dulji. Kako to komentirate?
Mislim da je to normalno. Prvi album spremaš cijeli život. Drugi radiš od prvog albuma. Imam blizu 300 objavljenih pjesama i više ne mogu tom brzinom pisati kao kad si klinac i ta te kreativnost udara sa svih strana. Imamo puno koncerata, puno sviramo pa se ne mogu baviti i sviranjem i snimanjem.
Ali mislim da je bolje da albumi izlaze rjeđe pa da budu dobri, nego da idu kao na pokretnoj traci jer nitko od nas nije beskonačan autor.
Koliko je strah od neuspjeha kočnica u pisanju novih pjesama?
Strah od neuspjeha je uvijek prisutan pomalo. Ali kod mene je nešto drugo: sve je teže naći temu koja me interesira. S tehničke strane nije mi problem napisati pjesmu. Kad mi ljudi dođu s konkretnom idejom, ja to napravim.
To je primijenjena muzika, recimo jednom sam napravio pjesmu “Montenegro” za Ministarstvo turizma Crne Gore. Ljudi su došli kod mene i rekli da im treba pjesma, donijeli na deset stranica sitno napisano što se sve treba spomenuti: planine, čista voda, more, ljekovito bilje i tako. Ja ih pitam: “Koliko vam treba da sve to pročitate?”. Oni meni: “10 minuta.” Kažem njima: “Vama treba 10 minuta da to pročitate, a kako mislite da ja to u 3 minute otpjevam?!” Ipak, uspio sam sve to uklopiti u pjesmu i ona se i danas svira.
Najveći problem su pjesme za mene kad moram naći dovoljno dobru ideju. Puno sam pjesama napisao i puno situacija već opisao. Nije lako naći temu nakon 11 albuma. Hoću reći, nije teško, samo treba malo više vremena.
Opjevali ste i Crvenu zvezdu.
To je bilo na poklon-singlu, obzirom da sam navijač Zvezde, htio sam napraviti navijačku pjesmu, a navijači smatraju da ima dječju melodiju i ‘normalan’ je tekst, tako da to nije pjesma koju pjevaju često.
Rođeni ste u Bjelovaru kao i Zdravko Mamić, a navijate za Zvezdu koja je trenutno, organizacijski gledano, u čudnom razdoblju. Postoji li kakva šansa da opjevate, recimo, nogometne menadžere? Je li to zahvalna tema?
Nije. Volim gledati Ligu prvaka, a kad poslije toga gledam utakmice domaće lige, čini mi se kao da je netko usporio traku, dok ovi tamo u Ligi prvaka trče kao ludi.
U Srbiji klubovi stalno prodaju najbolje igrače da bi opstali. Posjete na utakmicama su jako loše. Karte ne postoje, nego je besplatan ulaz, i čak i s tim na Marakanu, koja može primiti 50.000 ljudi, dođe svega nekoliko hiljada. Samo ako je derbi, Zvezda-Partizan, i ako je dodatna frka na tablici, te za utakmice reprezentacije dođe više ljudi.
U jednoj fazi karijere, kritizirali su vas zbog vokala. Kako ste se nosili s time?
A dobro, ne mogu samo da te hvale. Da bi netko bio pjevač, mora pjevati stalno. To je kao mišić. Trebalo mi je 3-4 godine da uđem u formu. Ja sad imam 10 puta jači signal nego kada sam počeo pjevati 1984. Pjevao sam ja na pločama Riblje čorbe, ali pjevanje pratećih vokala i pjevanje solo vokala nije isto.
Tek poslije jedne dugačke turneje po Sovjetskom Savezu koja je trajala tri mjeseca i imali smo i po tri koncerta dnevno, sve je došlo na svoje.
Meni je moje pjevanje sasvim dovoljno za ono što želim reći. Mislim da sam sugestivan, uvjerljiv i imam dobru boju.
Jedna od vaših zgoda iz ranih dana: u školi ste rekli da imate neku bolest, a sa Čorbom ste otišli na turneju.
Bio sam četvrti razred gimnazije, ostalo mi je još 2-3 mjeseca u školi, i u školi sam slagao da sam operirao slijepo crijevo, koje ni dan-danas nisam operirao. Čak sam nabavio ispričnicu od doktora.
I sve bi bilo dobro da 2-3 dana poslije u “Politikinom zabavniku” nije izašla fotografija benda i spisak datuma turneje, koja je bila u Makedoniji. Moji profesori su to vidjeli, a ja odnio ispričnicu zamjeniku direktora, jer baš tada nije bilo direktora u školi. Taj zamjenik je bio neki ok tip, prvo me ‘izribao’, a onda je rekao: “Dobro, ti si bježao iz škole, ‘ajde, barem nisi bježao da blejiš po parku. Ali nemoj da ti se to ponovo desi”. I nije mi se desilo, bio sam miran ta preostala 2-3 mjeseca i eto…
