Mišo legenda – u čemu je kvaka?

Mate Mišo Kovač dobitnik je ovogodišnjeg Porina za životno djelo. Goran Bare osvojio je nekoliko Porina više nego što je očekivao, a očekivao je malo jer je prije Bare bio veliki porinovski gubitnik.

Možda je promjeni pridonijelo to što je u novije doba Baretovo ponašanje sve sličnije Mišinom.

Širokoj publici nitko nije tako simpatičan kao Mišo sa svojim japajapajakanjem. Osobno, istinski sam uživao čitajući njegovu bilješku na kompilaciji “50 godina Splitskog festivala“. U prosjeku, svaka druga rečenica imala je riječ ‘ja’, uz obaveznu napomenu kako je engleska i američka glazbena mafija uništila ploču i napravila CD, tako da se više ne može znati čija se glazbena ostvarenja najviše prodaju. Kad smo već kod Amera, prije nekoliko godina pojavila se ‘forvarduša’ s 15 nevjerojatno sličnih naslova pjesama 50 Centa i Miše.Sukladnost naslova Miše i 50 Centa možda i nije slučajna: od velike većine mainstream muzičara u bivšoj Jugoslaviji, Kovač je bio ‘najameričkiji’ u pristupu poslu (bitno je onoliko koliko se proda, tko najbolje proda je ‘baja’ i ne zeza se s formulom uspjeha!), u sanjanju svog američkog sna, kao i u korištenju američke glazbene kulturne baštine, u smislu upotrebe country, soul, tex mex i gospel obrazaca. Pada li vam netko na pamet? Goran Bare sa svojih solo ploča? Gitare je Miši dugo vremena svirao Branko Bogunović Pif iz iz Drugog načina, Animatora i Plave trave zaborave (Baretu je na solo albumima pomagao Risto Ibrić iz istog benda), volio je meksičke premaze (“Jedan dan života” prepjev je meksičkog tradicionala) i pedal-steel gitare, uz naravno, neizostavne trubače i violine, što i ne čudi ako je sam rekao da je uvijek volio Elvisa Presleya i Raya Charlesa.Ipak, Presley i Charles nisu jedina Mišina poveznica s rockom. Aranžmane su Kovaču u najplodnijm godinama radili članovi grupe More (Slobodan M. Kovačević), Indexi (Slobodan A. Kovačević), Tihomir Pop Asanović (Time). Osim toga, Mišo je puno prije U2, R.E.M. i Nicka Cavea potražio pomoć legendarnog berlinskog studija Hansa.No, to ga nije učinilo legendom. Zašto je Mišo legenda koja, kako popularni vicevi kažu, ne treba više ni pjevati svoje pjesme na koncertima, samo raširi ruke? U vremenu kad se glazbena pop-kultura pravila jako ‘fina’ i ‘intelektualna’, Mišo je bio taj koji je pjevao za šljakere na njima razumljivom jeziku, o njima razumljivim temama i njima bliskim temperamentom. U bivšoj Jugoslaviji rock scena se s radništvom ili sprdala (VIS Idoli) ili ga gledala iz daljine (Azra) ili ga zaobilazila, tek je Zabranjeno pušenje znalo kroz svoje pjesme provući radnički sloj, ali i to bi bilo s dozom humora.Činjenica je da mnoge pjesme koje je pjevao imaju brojne dodirne točke s turbo-folkom, no zaboravlja se da se turbo-folk, koliko god ta estetika nekom bila udaljena, treba znati pjevati. Činjenica je da su u vremenu prije synthova profesionalni glazbenici pisali dionice za harmonike, koje nije mogla odsvirati svaka šuša. Ako ljudi mogu poštovati, npr. Satriania što je odsvirao neki zahtjevan, iako emocionalno neuzbudljiv gitaristički solo, red je da se i harmonikašima prizna za trud i rad.

A kad se već prizna harmonikašima, zašto se ne bi priznalo i pjevaču? Obično bi za pjevača koji bi odlično prenio emociju rekli ‘da može otpjevati i telefonski imenik’. Kovač nije uzimao imenik, nego fraze: umrijet ću bez nje, sol, riba, vjetar, Dalmacija, majka, ljubav, nesreća i od toga, uz pomoć kompozitora i tekstopisaca radio varijacije na temu i svaki put bi imao cca 500 tisuća dobrih razloga zašto radi upravo to, a ne neku drugu, ambiciozniju glazbenu temu.

Na novoj kompilaciji na pet diskova “100 originalnih hitova” tako se mogu čuti interpolacije ključnih riječi i ključnih glazbenih momenata iz pjesme u pjesmu, umjesto da se veći naglasak stavi na umjetnički vredniju, ali manje poznatu stranu Mišinih glazbenih afiniteta, može se čuti kako sasvim malo promijenjene fraze često puta mogu donijeti fine novčeke.

Veliki pjevači kao što su Joe Cocker, Rod Stewart ili Tom Jones također su imali grozomorne ploče, pa su ipak bili zapamćeni po ‘onim dobrim’ pjesmama. S Mišom to nije uvijek bio slučaj. Pjesme su mu ostale upamćene i nadživjele vrijeme, makar su neke od njih po estetskoj vrijednosti bile dvojbene. To što su mu prepoznate populističke mantre, a ne one umjetnički dublje stvari – nije toliko njegov problem (on je davno bio odlučio u kojem smjeru želi karijeru), kao što nije njegov problem ni to što mu je glazbena struka (tek sad) dodijelila nagradu za životno djelo. Čovjek bi i bez toga bio ‘najveći’, ‘legenda’ i ‘naš Mišo’ jer publika kojoj se obraća ionako ne mari ‘za papir’.