Mirna. Kratko i jasno. Nomen est omen. No ne i u njenom slučaju. Riječka kantautorica je sve samo ne mirne glazbene naravi. Nekoć članica Putokaza i Quasarra, danas samostalna umjetnica koja s vjetrom u kosi i naslonjena nad crne i bijele tipke pjeva o nekim novim vremenima. Njen drugi po redu samostalni album “Posljednji Trend” propituje teme koje su (djelomično) do pandemije “znatevećčega” bile potpuna nepoznanica, a mi smo ususret velikoj promociji istoimene ploče koja će se održati u Tvornici kulture ovoga petka, virtualno posjeli Mirn, punog imena Mirna Škrgatić, kako bi dobili što bolji uvid u to što se novoga nudi na sceni.
Mirna svira već godinama, ali je jedna od rijetkih, ako ne i jedina, koja će u prvim minutama našeg post-pandemijskog života zakoračiti na nešto veću scenu, predstaviti album, i krenuti u promociju usred tzv. novo-normalnog.
Kako se kasnije kroz razgovor pokazalo, Mirna pokazuje afinitete i potencijal i za neke druge prilike, no do toga ćemo prirodno, kroz razgovor, tek doći.
Za početak smo se skoncentrirali na klasičnu “genezu” i kratku priču o tome tko je Mirna, zašto se uhvatila glazbe i tko je zapravo “kriv” što je tu gdje je. Krivi su naravno, roditelji, tko drugi.
“Moj otac je bio glazbenik, tekstopisac, skladatelj u ranim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Ljubav prema glazbi je prenio na mene, puštajući mi kvalitetnu rock glazbu od rođenja i svirajući mi gitaru uz koju sam ja kasnije počela i pjevati. Naravno, tu je i moja mama dobrim dijelom zaslužna jer su slušali sličan žanr i hranili me dobrom glazbom svakog dana.
S godinama je u meni rasla želja za pjevanjem, pa sam tako na žalost cijelog susjedstva imala svoje operne eskapade, a kad sam imala pet godina, pobjegla sam s otvorenja izložbe na koje su me starci doveli i otišla na pozornicu na trgu, stala naravno, za mikrofon. Mama je poludjela od brige, već je mislila zvati policiju. Srećom, našli su me vrlo brzo. Već se tad moglo naslutiti što želim raditi u životu.”
Naravno, zanimala su nas i iskustva s Putokazima, kultnim sastavom koji je 1993. godine postao prvi pobjednik Dore uz tužnu “Don’t Ever Cry”. Dugogodišnji rad sastava je donio nekoliko promjena među članstvom, Mirna je bila dio njene “zadnje” generacije…
“Putokazi su zbor koji postoji već trideset sedam godina, kroz njega su prošle brojne riječke pjevačice, ali i pjevači, dok Putokazi nisu postali isključivo ženski zbor. Kad sam prošla na audiciji, bila sam jako sretna, kasnije malo manje jer je voditeljica bila vrlo stroga, strašan autoritet, što meni tada nije baš najbolje sjelo. Danas sam joj izuzetno zahvalna na svemu što me naučila, počevši od različitih stilova pjevanja, višeglasja, do discipline i “držanja” na pozornici, te činjenice da sam imala priliku susresti se s koreografijom nastupa, što nikada prije nisam.”
Veliki je korak stati na pozornicu, no još je veći odbaciti sve “pomoćne kotače” poput kolega iz zbora/benda i ostalih glazbenika koji u maniri timskog sporta podupiru jedni druge za vrijeme svirke. Mirna je pred koju godinu odlučila da je vrijeme da se otisne u solo vode. Što ju je natjeralo da napusti komfor benda i krene u samostalne izvedbe?
“Godinama sam maštala o tome kako pišem vlastite pjesme, ali trebalo mi je neko vrijeme da bih se uopće odvažila na taj korak, jer iskreno, nisam imala pretjerano poticajnu okolinu, premda sam se nalazila među glazbenicima, jer zapravo ni ti glazbenici se nisu bavili autorskim radom i bili su vrlo skeptični, čak bih mogla za neke reći i uplašeni, oko svega toga, pogotovo oko započinjanja vlastite autorske glazbene karijere. Neki od njih su me na izvjestan način pokušali obeshrabriti i odgovoriti od te ideje, prije nego što sam uopće išta pokušala.
Srećom, ja sam vrlo tvrdoglava, a inat je moje pogonsko gorivo i zato nisam odustala, nego sam nagazila na gas i bacila se na posao. Osjećala sam da je to jedino ispravno, a poučena iskustvima nekih kolega glazbenika, shvatila sam da ništa neću dobiti budem li puno čekala, kalkulirala i premišljala. I tako je zapravo stalno. Svakim novim projektom na neki način izazivam sudbinu, iznova se bacam u vatru te se trudim nadići strah.”
Naravno, preslušavali smo i materijale. Mirna je, opet uz Marka Mrakovčića snimala svoj “Posljednji Trend” koji za razliku od prve kolekcije pjesama “Snovi” ipak dotiče neke, nazovimo ih zemaljske teme. Kantautorski potpis leži u tekstovima, no kako kaže onaj grafit “ima nešto i u držanju za ruke”, u ovom slučaju, ima nešto i u glazbi. Mirna je odana probranim klasicima, no nas je zanimalo kako spojiti rock’n’roll beštiju naviknutu na gužve i zajedništvo, s pričom o vremenima gdje su bliskost i dodir ocijenjeni – nepoželjnim..
“R’n’r kad je dobar, nema tematskih ili žanrovskih ograničenja. Turobna ili katkada introspektivna tema se jednako dobro, ako ne i bolje, može obraditi u dinamičnoj, plesnoj melodiji kao i u predvidljivoj molskoj naricaljki. Treba se kloniti tih šablona, jer prečesto sputavaju instinktivnu kreativnost. Album je nastajao u tijeku pandemijske frenzije i učestalih karantena, stoga je temat većine pjesama nastao kao impulzivni, organski odgovor na moment i svijet u kojem se nalazimo.”
Nismo odustajali od ove teme, koji je to rock’n’roll dobar ako se pita Mirnu Škrgatić?
“Cijeli život slušam bendove i izvođače iz razdoblja šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a s ovim albumom sam odlučila slijediti svoje afinitete i odvesti i svoju glazbu u tom smjeru. Odrasla sam uz glazbu Beatlesa, Stonesa, Zeppelina, Bowieja, a u ovoj korona izolaciji, Miran mi je malo više približio Kinkse, koje sam doduše slušala i prije, ali ne u tolikoj količini I tako detaljno. To je svakako utjecalo na ovaj album i dalo mi inspiraciju za pjesme, koje sadrže priličnu dozu sarkazma i ironije, baš kao što su to Kinksi radili. Kako Mark i ja dijelimo afinitet prema sličnoj glazbi, aranžmane smo napravili s lakoćom i velikim zadovoljstvom, a sve je uobličeno onako kako sam htjela i zamišljala.”
Sad dolazimo i do Mirana. Ako provučete Mirnino ime kroz internetske tražilice, naći će te poveznice na njenu novu i stariju glazbu, ali i zanimljivije intervjue preko kojih smo saznali još neke crtice iz njena života. Ona je naime djevojka redatelja Mirana Kurspahića, pa smo prirodno malo propitali koliki on utjecaj ima na njen rad, poglavito videospotove s kojima je najavila novi album. Isto tako, nije Mirna zanimljiva samo glazbenim portalima. Ima tu razgovora i s lifestyle magazinima. Upitali smo ju želi li ostati u okvirima glazbe ili se vidi i u nekim drugim izvedbenim umjetnostima…
“Miran ima podugački staž u izvedbenim umjetnostima, ali i u tzv. javnome životu, te mi katkada prenosi dio tog iskustva kako bih se lakše i bezbolnije snašla u tom svijetu. Tijekom karantene iz puke potrebe za zabavom krenuli smo zajedno raditi obrade nama omiljenih hitova uz klavir i dio toga objavljivali u video formatu i na društvenim mrežama, na što je velik broj ljudi jako afirmativno reagirao, tako da nas je to ponukalo da u nekoj bližoj budućnosti, kad uskladimo toplomjere, napravimo neku zajedničku autorsku glazbenu suradnju. Živimo u skladnoj simbiozi, kad zagusti ili dođe do kreativne blokade, on mi uskače kao pomoć pri tekstovima, a ja njemu uskačem kao pomoć na klaviru dok on nabada po tipkama dok sklada pjesme za svoj bend TV Eye. Također pjevam u dvije njihove pjesme i često im gostujem na koncertima.
Trenutno se osjećam ugodno u poziciji kantautorice i ne vidim se izvan glazbe, ali jednog dana – tko zna. “
Naravno, nije Mirna jedini akter ovog izričaja. Zagreb ima jaku kantaurosku scenu. Cijela jedna skupina kvalitetnih umjetnica koje su proizašle iz Začarane Močvare već godinama nastupa diljem regije sa svojim autorskim radovima. Nekima su za rukom pošle i neke sjajne suradnje. Irenu Žilić je obradila velika Morcheeba dok je Dunja Ercegović (Lovely Quinces) prije nekoliko godina imala priliku nastupati diljem Europe s Giant Sandom. Upravo nas Dunjina glazba najviše podsjeća izričaj Mirne, pa smo malo razglabali i o njenom radu. Je li slušala najnoviji alter “Bad Daughter”?
“Jako mi se sviđa, a to sam rekla i Dunji osobno, premda moram priznati da moji afiniteti ipak gravitiraju prema Lovely Quinces, pogotovo u ovoj najnovijoj, žešćoj fazi.”
Za kraj smo ostavili koncert koji je između ostalog bio i povod ovog ugodnog razgovora. Ne želimo nikome nabijati pritisak, ali svaki post-pandemijski event će biti pod posebnom prismotrom publike ali i raznih institucija. Dok stožeri i institucionalna tijela brinu o svome poslu, mi se pitamo kako se predstaviti publici u danima gdje se svaki potez i odlazak među ljude neminovno “važe”? Spontanost je za mnoge prošlo svršeno vrijeme, a najbolji koncerti su upravo bili oni od kojih publika nije očekivala ništa, a dobila je sve. Kako Mirna gleda na sve to?
“Primjećujem da su ljudi željni koncerata, ali isto tako primjećujem da su se neki odučili od izlazaka i kao da im je ugodnije, odnosno komfornije ostati doma. Situacija s pandemijom je prilično promijenila i nažalost podijelila ljude. Nama glazbenicima je ta situacija izuzetno teško pala jer uz to što se neki ljudi još uvijek boje doći na koncert ili im se naprosto ne da izaći iz svojih toplih jazbina, postoje oni koji bi rado došli, ali im je dolazak uvjetovan covid potvrdama, a tu se gubi značajan dio publike koji bi inače prisustvovao. Nisam epidemiolog, niti političar i iskreno ne znam koje bi rješenje bilo idealno za ovaj problem, ali se nadam da će se uskoro stvari riješiti na ovaj ili onaj način i da ćemo konačno moći napraviti koncert bez ikakvih mjera i u punom kapacitetu prostora, jer o tome ovisi kruh i nama glazbenicima, ali i organizatorima, zapravo cijeloj glazbenoj industriji.
Tvornica je dogovorena, no ne može se promovirati materijal jednom svirkom. Ljeto je iza nas, festivalske prilike su sada – ograničene. Kako dalje? Što Mirna planira poduzeti kako bi njena glazba dospjela do što većeg broja znatiželjnika?
“Nažalost korona diktira mnogo toga, pa tako i obim mjera i restrikcija. Doista se najbolje osjećam na pozornici ispred publike, imam sjajan materijal i još bolji bend i voljela bih posvuda svirati što je više moguće, nadam se da će prilike to i dopustiti.”
I tu smo stigli do kraja. Mirna i njen bend su u završnim pripremama za koncert koji nam stiže već za vikend. Publika je željna zabave, ne sumnjamo da će im Mirna pružiti dobar gig. No, priča tu tek počinje. Pred Mirnom Škrgatić je veliki posao, a da stvari budu zanimljivije, morat će navigirati glazbu kroz sve stranputice koje nam je “znatevećšto” implementiralo u živote. Ako ništa, kada sve to prođe, bit će lakše raditi, ali i disati. Doslovno i figurativno.
Sretno Mirna i vidimo se u Tvornici Kulture!
