Vratiš se doma u Zagreb s izvrsnog Sarajevo Film Festivala i dočeka te email da je ukinut beogradski web portal Popboks posvećen pop kulturi. I koga briga za odličan portal? Mogli ste čitati pametne stvari zabadava, niste htjeli, sad kupujte novine, i to loše.
Čast iznimkama, ali i doma nam je novinarstvo prilično prdnulo u rosu i to već postaje smiješno čitati, kamoli misliti o tome. Koliko je novina propalo, koliko ih je loših, žutih i ‘transparentno dirigiranih’, koliko ih je sa sve manjim nakladama? Koliko je Tiskova i prodajnih mreža s cashom (jer kiosci su najveći biznis) došlo u ruke tajkuna i postalo ‘pošta, fotokopiraona i knjižara’, još malo pa će i pedikura, pa nikome ništa?
Slavko pazi porez; hvala Mirko
Prije toga odem navečer u lokalnu pekarnicu kupiti kruh i veli mi žena da ih je ‘Linić’ bio zatvorio na sedam dana. Pošteno, valjda su nešto radili krivo, ne sumnjam u ‘Slavko pazi porez, hvala Mirko’ strategiju.
Poslije toga zaspiš i ujutro vidiš vijest da je Zagreb iza ponoći zatresao potres jačine 3.1 po Richterovoj. Trese se medijski i doslovno, ali ljudi su navikli. Nitko se ne uznemirava, nikog to više ne brine, barem ne pretjerano.
Good news from the next world
Nema vijesti do loše vijesti i ima li uopće kod nas dobrih vijesti? Možda samo good news from the next world, rekli bi Simple Minds. Izgleda blesavo pitanje, ali razmislite kad ste čuli zaista dobru vijest da vas se direktno tiče, da nije bila dirigirana iz omraženih središta političkog marketinga?
Da nije bila općeg tipa,’primljeni smo u EU’, ‘došlo je toliko i toliko turista’ (osim ako ne iznajmljujete na crno), ne globalno veliku i lokalno nebitnu, nego baš dobru, makar malu, slatku vijest za vas?
Dok se ne dokaže suprotno, ali to traje
Nije da ljudi vole loše vijesti nego su na njih navikli, pusto im bez njih i nezanimljivo, dajte neki šok. Izgleda teško da će netko misliti na vas i ‘bajliti’ vas dobrim vijestima, kamoli činjenicama.
Velim izgleda, jer pitanje je što je istina. Nitko normalan ne bi se bunio protiv uređene države i plaćanja poreza, ali je malo lošije kad ti državu uređuju proizvoljno, a porez, dugovi i predstečajne nagodbe se, kako vidimo, mjere različitim metrima. Dok se ne dokaže suprotno, a često se dokaže, ali to traje.
Kako mjeriti pop kulturu?
Ako se te konkretne stvari mogu tumačiti različito, kako je tek onda s ovima teže mjerljivima, u pop kulturi recimo? I festivali, bilo filmski ili glazbeni, dio su pop kulture.
Nakon odgledanih Exita i Sarajevo Film Festivala nitko me ne može uvjeriti da se ne radi o najvećim i ‘najjačima’ manifestacijama tog tipa tu blizu nas.
Jebo festival, kod nas cvjetaju ruže
Puni gradovi, puno gostiju, i medijski prestiž je tu a onda ljudi komentiraju da ‘jebo festival’ kad okolna situacija u društvu nije dobra, ma nikako. Za njih ‘jedan festival ne čini proljeće’. Kod nas je pak idilično, cvjetaju ruže i po zimi, imamo sređeniju državu, ali nikako doći do nečeg takvog; do institucionalizirane pop kulture i prvorazrednog festivala jakog dometa poput Exita ili SFF.
Ako je za neke situacija u regiji loša, ajmo malo dalje. Za pretpostaviti je, prema dobrim vijestima, da je najbolje u Kini i tim nekim državama s najjačim ekonomijama u ekspanziji. Nisu im ljudska prava baš regulirana kako treba, situacija je loša u nekim sektorima, ali vole dovesti Dylana i ‘Stounze’, malo se praviti važni s pop kulturom. A ovi čak pristanu na beep u pjesmama na TV i izaberu repertoar koji odgovara vlastima. Da netko slučajno ne čuje “Blowin’ in the Wind” iz 1962. i pokvari si ideološku percepciju 2013.
Kina i Njemačka u istoj rečenici
A kad se već ovi po brdovitom Balkanu i oko njega bune zbog stanja koje vlada, bi li se Njemačka uvrijedila da ju stavimo u istu rečenicu s Kinom, jer to su dvije najjače ekonomije trenutno?
Hrvatska nema neku ekonomiju, ali barem ima festivala kao u priči, od filmskih do glazbenih, ima i Pulu o kojoj mi je par renomiranih srpskih i bosanskih redatelja i glumaca u Sarajevu pričalo s poštovanjem. Ali i sa sjećanjem na ‘staru Pulu’, kao i ono što je mogla postati. Kao da su i oni nekada ‘tipovali’ na Pulu da ima najbolje izglede. Kao mi danas na Terraneo ili INmusic.
Duh vlada bolje nego Vlada
Ali jebiga, uz dužno poštovanje Puli to je postao Sarajevo Film Festival. Na stranu sve razlike u koncepcijama i usmjerenjima, bitan je i medijski odjek i značaj, jer ugled i ‘jačina’ festivala mjere se mnogim stvarima. I novcem koji se vrti, i zvijezdama koje dolaze, pa i duhom koji vlada bolje nego Vlada.
Kozmo disk i kozmička pop kultura
Nitko ne veli da Hrvatska nema značajnih art festivala i programa, ali fali ozbiljan prodor u prvu ligu srednje struje, po naški ‘kick’, s krila ili iz centra svejedno, koji bi značio nešto u regionalnim, europskim, svjetskim i kozmičkim, da ne velimo svemirskim okvirima.
A vidimo, susjedi su od kozmo diska, ako se sjećate te urnebesne izmišljotine, stigli do kozmičkog odobravanja njihove pop kulture, pa i Oscara, Zlatnih medvjeda, a nama fali kuna.
Uređena država i pop kultura pod skelama
Mi smo solidna ‘trojka’, ali fali ‘petica’. Ali – jer uvijek ima neko ‘ali’ – zato je dobro da živimo u uređenoj državi, s pop kulturom pod skelama ako treba, i mislimo da nam je tako bolje nego ovima okolo.
Koji put čovjek bi iz dišpeta mijenjao i dobro uređenu državu, kamoli ne loše, za malo uspješne i umješne pop kulture, čisto da vidimo kako bi to bilo. Što bi rekao Rajko Dujmić s Fosilima, “Možda bi opet mogli mi?“. Ali teško, vidimo kako to sporo ide.
Možda bi mogli negdje staviti kolektivni oglas tipa “Mijenjam uređenu državu za pop kulturnu, može i rabljenu“?
Najbolje bi bilo kad bi kao Englezi i ovi neki mogli reći “Mijenjam uređenu državu pop kulturom” ali to će teško ići; u svemu se možemo praviti Englezi osim u tome…
