Max Juričić: “Kako Eddie Vedder svira ukulele, tako može svatko”

Max Juričić svestran je lik koji od svoje dvanaeste godine nije bio bez benda.

Svirao je s Azrom, Filmom, Le Cinema, Vješticama, Šo!mazgoon, Gegom i Picigin bandom. Trenutačno nastupa s triom Ljetno kino koji možete pogledati ponedjeljkom u zagrebačkom klubu Sax! a 20. travnja s Ljetnim kinom i Vladom Divljanom održat će koncert u Tvornici kulture.

S glazbenikom vrlo zanimljive biografije tema za razgovor ima pregršt.

Na čemu trenutačno radite?
Ljetno kino je moj jedini bend od ljeta 2009. On je u osnovi trio i sviram s dva Bračanina (Vlade Matulić-klarinet i Filip Petković-stand up drum). Sviramo sve što nam se svira, kao i dosta pjesama u kojima sam u originalnim verzijama ‘imao prste’. Sviramo na mjestima gdje nam se svira i to su neka od najljepših mjesta uopće. Naše ljetne turneje mogle bi se prodavati kao turistički aranžmani.Prošlo ljeto sam Vas gledao na svirci u kafiću Škverić u Biogradu na Moru...
Da, tamo su naši frendovi. Sviramo da zabavimo ljude. A i kako za prijevoz trija i opreme ne treba puno prostora, svi stanemo u jedan gumenjak.Je li do raspada Vaših dosadašnjih bendova došlo zbog teškoće u prijevozu opreme?
U svakom bendu kao i svakoj vezi, dođe vrijeme da prestane postojati. U ovih tridesetak godina promijenio sam sedam bendova i svi su uspjeli igrati u prvoj ligi. Imao sam sreće svirati s najgenijalnijim autorima u vrijeme kada nitko nije znao da su oni genijalni. Moj doprinos bila je energija koju sam ulagao da se to izgura. A puno se lakše gura kad je manje opreme.Tko je koga kontaktirao? Vi njih ili oni Vas?
Počelo je kao plod silne želje i sretnog spleta okolnosti. Paolo Sfeci me upitao znam li onog lika koji svira u busu za Novi Zagreb i hoda bos? Rekao mi je da Johnny stvara bend, došao sam na ‘audiciju’ i prošao. Zapravo, nitko tamo nije imao pojma. I s Johnnyem sam prošao prve bendovske korake, bili smo iz različitih svjetova, ali u jednom smo se potpuno slagali – da je najvažnije u životu imati dobar bend. Štulić i Stublić bili su škvadra s Filozofskog fakulteta, kao neki ‘beatnici’, ‘on the road’ spika. Stublić je tada imao jednu svoju stvar koju je šarmantno izvodio na stepenicama Filozofskog faksa, a ja sam išao u četvrti gimnazije, bila je to 1977. Kada se nakon godinu dana prva ‘službena’ postava Azre raspala, iz nje je nastala grupa Film, a iz Filma krajem ’80-ih. Le Cinema.Što je bilo nakon Le Cinema?
Zasitio sam se rock’n’rolla i takvog zvuka. Počeo sam po gradu tražiti nešto novo i uzbudljivo i naletio na Leinera (ex-Azra) koji je sa Sacherom (ex-Haustor) radio na njegovim novim neobičnim pjesmama. Skrušeno sam zamolio smijem li doći na probu i nakon godinu dana svakodnevnog vježbanja nastale su Vještice. S njima sam ostvario dječački san i svirao po stranim klubovima i velikim festivalima, najviše po Njemačkoj dok je Leiner živio u Berlinu. Naša pomalo iščašena svirka i pjevanje na hrvatskom u nekim drugim vremenima vjerojatno ne bi prošlo, ali krenuo je world music i ono što smo godinu dana kemijali u garaži u Zagrebu, u svijetu je postalo ‘in’. Na bisu smo znali izvoditi međimurske narodne pjesme, a mladi Nijemci bi skakali do plafona.

Do kada su trajale Vještice? Što je došlo poslije?
Vještice su trajale cijele devedesete, prošli smo stotine tisuća kilometara i malo se umorili, a ja sam shvatio da me još jedino vožnja u pravcu mora veseli. Došlo je vrijeme za novu epizodu i kako se često poklopi, kada nešto zaista želiš to se i dogodi. Sreo sam Žana Jakopača i kad mi je usred Zagreba odsvirao svoju prvu pjesmu na tvrdom bračko-postirskom dijalektu, znao sam da će to biti naš novi bend. U prvi čas Žan je pomislio da se zajebavam. I tako je nastao Šo!mazgoon.

Koja Vam je epizoda nastupanja sa Šo!mazgoon bila najdraža?
Pokret ‘Otoče volim te’ koji smo pokrenuli s legendarnim urednikom kultnog omladinskog tjednika Polet pokojnim Zoranom Franičevićem, njegovom ekipom iz Komiže i ostalim zaljubljenicima u otoke. Dolazili smo na otoke raditi fešte i zimi, što je rezultiralo Nagradom grada Visa grupi Šo!mazgoon.

Je li bilo gužve po pitanju gitara sa Žanom u Šo!mazgoon, budući da ste obojica gitaristi?
Ne jer kad ljudi dobro sviraju, onda točno znaju svoje mjesto. Nas dvojica smo izvrsno svirali skupa i to nam je bilo uživanje. A Žan je jedan od ponajboljih glazbenika s kojima sam svirao. Ne znam tko je kod nas tako jak u sve tri discipline: genijalni autor, pjevač i gitarist.

Što Žan sada radi?
Ima studio, strašno je kreativan i snima razne stvari s raznim ljudima.

Prošli ste kroz mnogo bendova. Održavate li kontakte s bivšim kolegama?
Ne sa svima. Definitivno mi je svaki bend poput odabrane obitelji – sviraš s ljudima s kojima mora postojati neka simpatija, ali ne znači da bi s njima volio izaći van. Ustvari, ja sa mnogima nisam izlazio van. Valjda smo se u kreativnom dijelu družili tako intenzivno, da smo se u slobodnom morali odmarati.

Čujete li se sa Štulićem?
Ne, ne, on bi mi uvijek rekao da sam ga ja prvi izdao (smijeh).

Kako je krenula nedavna suradnja s Vladom Divljanom? Snimili ste četiri pjesme?
Upoznali smo se 1980. na omladinskom festivalu u Subotici gdje su prvi put zajedno nastupili Film i Haustor iz Zagreba i Idoli, Električni orgazam i Šarlo akrobata iz Beograda. Moglo bi se reći da je tada je počeo novi val u Jugi, a Divljan i ja od tada nismo izgubili kontakt. Veza Ljetno kino i Divljan započela je na neformalnoj svirci na sveučilištu u Puli pred dvije godine, nastavila se njegovim gostovanjima na našim svirkama u Saxu i rezultirala s četiri singla koja smo snimili tijekom 2012.i objavili za Aquarius kao EP “4 godišnja doba“. Nakon 33 godine poznanstva i povremene suradnje došlo je vrijeme da nešto skupa snimimo – Divljan se napalio na zvuk Ljetnog kina, a ja sam, kao i ostatak benda, uvijek volio njegove pjesme. U subotu 20. travnja Divljan i Ljetno kino nastupaju u Tvornici kulture!

Gostovali ste na Divljanovom koncertu za Valentinovo 2009. u Tvornici, kad ste ‘svirali’ ključevima po pivskoj boci?
Da, tada sam ogulio te ključeve pa nisam mogao ući u stan.

Biste li mogli bez glazbe?
Mogao bih bez muzike, ali bez benda ne. Od tinejdžerskog vremena do sada nisam bio bez benda. Bio sam i bez cure, bez love i bez pameti, ali nikad bez benda. Od svoje dvanaeste godine do danas.

Gdje je sniman videospot za Filmovu pjesmu “Neprilagođen”?
Tada termin ‘spot’ nije postojao, tako da je to bio praspot. Naš frend Bundi radio je kao kamerman na televiziji i maznuo je jedno jutro kameru da bi to snimio. To je tada bila ozbiljna tehnologija koju je imalo samo nekoliko TV centara u Jugoslaviji, a snimljeno je u neboderu u Trnskom gdje smo živjeli Brarracuda (basist) i ja.

Za Gegu ste rekli da zna biti ‘malo težak za posao’?
Da, i oni koji ga znaju, znaju o čemu govorim. Prva dva ljeta bio je strašno zabavan, a onda su krenuli poslovni problemi. Objavili smo dva studijska i live album s Geginim pjesmama-dosjetkama na hvarskom dijalektu. Bend je stao nakon ljeta 2009. jer ja više nisam htio raditi i posao menadžera.

Što nam Gego danas radi?
A ne znam… ponekad zna nazvati i nešto se pjeniti, čujem. Ja sam kroz Ljetno kino nastavio surađivati s ostalom dvojicom iz Picigin banda (Stane – čelo i Surka – beatbox)) tako da njih nisam izgubio, a Gego sigurno nikada neće imati bend koji će ga u studiju i na koncertima servisirati vješto i zdušno kako smo to mi činili.

Od jedan do deset, kako biste se ocijenili kao gitarist?
Nemam pojma, jer od 2009. sviram samo ukulele. A sviram ga kako sam svirao i gitaru – brzo, glasno i jednostavno!

Kako je svirati ukulele naspram gitare?
Ukulele je strašno perkusivan, uz njega je lakše pjevati nego uz gitaru, malen je, idealan žičani instrument za djecu. Za Muzika.hr otkrit ću tajnu ukulelea na hrvatskim prostorima s moje strane: nekad, u vrijeme Juge, postojali su po gradu dućani Melodija koji su prodavali instrumente njemačke tvrtke Hohner. Ostao je još jedan dućan Melodija, a Hohner je kupio tvornicu Lanikai na Havajima, gdje se proizvodi ukulele. Inače, ukulele je nastao kao križanac mandoline i gitare koje su Portugalci donijeli na Havaje u 15. stoljeću. I tako je taj 100 posto otočki instrument došao u Zagreb, ja ga spazio u izlogu, a sve to u vrijeme kada sam opet počeo tražiti neki novi zvuk.

Eddie Vedder u posljednje je vrijeme svirao ukulele…
To kako je on svirao ukulele, tako može svatko.

Što je to “Spontani ponedjeljak”?
“Spontani ponedjeljak” je zimski program koji Ljetno kino vrti u zagrebačkom klubu Sax! četvrtu sezonu za redom i definitivno ja najbolja zabava ponedjeljkom u gradu. Upad je free, publika vesela, često imamo goste od vrsnih muzičara do ekstremnih sportaša. A s ljetom dolazi ‘Otočka groznica’ i bend se seli na Brač.