Osoba koja već dugi niz godina kreira koncertnu kulturu grada Zagreba i hrvatske publike, čovjek koji stoji iza Žednog uha, koncertni promotor Mate Škugor u par redaka napravio je rekapitulaciju 2013. godine na domaćem terenu.
“Budući mi je glazba ne samo strast već i posao, ono za mene najbitnije u protekloj godini zasigurno je stabiliziranje koncertnog poslovanja u
Hrvatskoj koje je prijetilo potpunim urušavanjem, a za što su ponajviše zaslužni bili najveći svjetski promotor Live Nation i hrvatski mu partneri. 
Tko je u ovoj priči veći krivac teško je reći, ali poznavajući način rada Live Nationa za pretpostaviti je da su oni ti koji su ‘prisiljavali’ lokalnog promotora na hiperprodukciju programa koja je na kraju rezultirala ogromnim gubicima i, po svemu sudeći, iznova milijunskim dugovima prema državi. Za ovo zadnje je na žalost sama državna uprava glavni krivac jer kad nekome tko vam krajem 2011. duguje više od 10 milijuna kuna omogućite da početkom 2012. osnuje novi pravni subjekt i upusti se u isti posao, onda ste u najmanju ruku neozbiljni i ne zaslužujete takvu odgovornu dužnost kakva je vođenje države.
No sva šteta koju su Live Nation i Adria Entertainment (nekad Lupa Promotion) svojim načinom rada napravili kao da nije bila dovoljna pa pred sam raspad sustava, krajem lipnja, pokreću akciju od 50% popusta na ulaznice za sve svoje koncerte čime opravdano izazivaju revolt lokalne publike (ne zaboravite da su najveći fanovi najavaljenih izvođača svoje ulaznice kupili u prvih nekoliko dana prodaje, a onda su oni koji su vagali hoće li uopće ići na neki koncert iste mogli mjesecima poslije kupiti u pola cijene) i, barem kod mene, strah da će kao posljedica gubitka povjerenja u glazbene promotore pretprodaja ulaznica drastično pasti.
To se na svu sreću nije dogodilo, ova jesen je prošla iznad svih mojih očekivanja, a hoće li se i kad Live Nation vratiti na naše tržište ostaje da se vidi. Nastalu rupu u ponudi stadionskih i dvoranskih koncerata pokušat će po svemu sudeći popuniti jedan veliki austrijski promotor, a budući isti za razliku od Live Nationa radi svojim, a ne novcem ultrabogatih ulagača kojima je ovaj posao očito igračka, za očekivati je da sve odradi puno pametnije uz, za naše tržište realnih, 4-5 velikih koncerata godišnje.
Ono što me je pak ove godine uistinu oduševilo prava je mala kulturna renesansa grada Šibenika koju je po svemu sudeći pokrenuo festival Terraneo, a svojim su je cjelogodišnjim djelovanjem na razinu više podigli novopokrenuti klubovi i barovi poput Azimuta ili VINO&INO. Od grada koji je još unazad tri godine po završetku Međunarodnog festivala djeteta ulazio u svojevrsnu ljetnu hibernaciju iz koje su ga tek nakratko budili festivali kao što su Off ili Martinska, Šibenik je postao mjesto u kojem svaku večer imate po nekoliko koncerata i u kojem svoj dom pronalazi sve više kvalitetnih nezavisnih kulturnih inicijativa, među kojima se posebno izdavaja upravo pristigao sjajan festival animacije Supertoon.
Kad je Zagreb u pitanju, tu bih izdvojio niz odličnih novih promotorskih inicijativa, pa nas je tako Zavod za eksperimentalni zvuk, među publikom vrlo brzo udomaćen kao ZEZ, prisjetio kako su se jazz i improvizacija prije desetak godina savršeno stoplili s klubom KSET, Živa muzika se odlučila na veliki iskorak pa su iste one koje su godinama puštali u emisiji na Radio Studentu krenuli s uspjehom promovirati po zagrebačkim klubovima, dok se Lynx Lynx Music odlučio na rudarski posao promoviranja manje afirmiranih stranih izvođača polako gradeći vlastiti identitet. Nadam se da će ustrajati u svom radu i da će ih lokalna vlast pratiti adekvatnom financijskom potporom, jer ako slične inicijative podupire kudikamo manji i siromašniji Šibenik, ne vidim zašto iza nečeg ovakvog ne bi mogao stajati grad Zagreb.
Jednako bi tako potporu Grada u nekoj drugoj sredini uživala i sve jača domaća mahom kanautorska scena koja se, zajedno s kolegama iz regije, odlučila na samoorganiziranje i izdavanje niza odličnih kompilacija dostupnih za besplatno preslušavanje i skidanje na vlastitoj bandcamp stranici. Iza simpatičnog naslova Bistro na rubu šume krije se na desetke kreativaca kojima je na ovaj način djelomično otvoren put do šire publike, kažem djelomično jer većinom su tiskani mediji ovu inicijativu nažalost izignorirali, ali potpuno je jasno da je u situaciji kad je domaća diskografija na rubu izumiranja ovakav vid samoorganiziranja i suradnje, možda i najvažnijih aktera suvremene glazbene priče ove zemlje, korak u pravom smjeru.
Budući da mi posao i obitelj ne ostavljaju puno vremena za koncerte koje organiziraju drugi promotori izdvojio bih onaj koji me je ostavio bez teksta i s privremenim oštećenjem sluha. U pitanju je nastup grupe My Bloody Valentine na Terraneu koji mi je ujedno dokazao nešto u što dosad nisam vjerovao, a to je činjenica da je onakav intenzitet zvuka moguće postići na onolikom prostoru, što se uvelike može zahvaliti i vrhunskoj tehničkoj produkciji festivala, ali i demostrirao najefikasniji način za pražnjenje festivalske VIP lože. Nažalost, podjednakom se brzinom praznio i prostor ispred bine pa je sam kraj koncerta dočekalo svega nas tristotinjak preživjelih sretnika.
I tako je godina koja mi se još ljetos činila gotovo beznadnom kad je budućnost koncertne industrije u Hrvatskoj u pitanju završila daleko bolje od očekivanog, što u kombinaciji s nizom izvrsnih albuma objavljenih 2013. te nekima jednako dobrima koji nas očekuju u prvih nekoliko mjeseci 2014. obećava još puno lijepih koncertnih iskustava kad na red dođu proljetne i festivalske turneje izvođača koji su nam te albume podarili.” Mate Škugor
