Vjerojatno najpoznatiji i najoriginalniji muški vokal u Hrvatskoj, Massimo Savić, priprema koncert u intimnom ambijentu, u kazalištu Kerempuh u Zagrebu 24. svibnja. Razgovaramo tim povodom…
Sprema se vaš akustičarski nastup na kojem ćete izvoditi stare klasike, od The Beatlesa do Sinatre.
Volio bih, naime, da koncert izgleda kao da smo se našli kod nekoga doma i sviramo za sebe pa tu i tamo, uz pjesme s naših albuma, opalimo neke The Beatlese ili Charlija Richa ili što nam već padne na pamet. Naravno, naglasak je na pjesmama koje inače izvodim, a nekim ćemo izvedbama iznenaditi. 
Tijekom osamdesetih ste pjevali i svirali na pločama grupe Ekatarina Velika. Možemo li očekivati da nešto izvedete od njih?
Bilo je već prijedloga da izvedem nešto od EKV-a i bio sam na nekoliko koncerata posvećenih njima, ali nisam emotivno spreman izvoditi njihove pjesme na svom koncertu. Bio sam s njima jako povezan i htio bih da to još malo ‘ohane’.
Definitivno postoji ideja da nakon sljedećeg albuma izvodimo neke pjesme EKV-a. To je puno dublja priča koja nije toliko vani u javnosti, niti bi to trebala biti. U više navrata me Milan Mladenović zvao i pitao što mislim o njegovim pjesmama pa sam mu tako za “Novac u rukama” rekao da je to nešto najgore što je ikada napisao. Ta je pjesma poslije postala hit!
S puno sam ljudi surađivao u studiju i mnogi su od mene tražili da napravim ‘to, to, to i to’. A kad sam snimao s EKV-om oni su mi, prije ulaska u studio, rekli tek: “Sviraj što ti padne na pamet”. I što sam god napravio, to je na albumu ostalo. Krasno smo surađivali i imali smo sličnu glazbenu provenijenciju, slušali smo sličnu glazbu: King Crimson, Bowiea, Joy Division, Roxy Music…
Na press-konferenciji povodom koncerta najavili ste da ‘volite tišinu’. Kakvi će biti aranžmani na koncertu? Hoće li akustika biti više na tragu zadnjih albuma Johnnya Casha ili na tragu većih orkestracija?
Bit će i jednog i drugog. Neke pjesme traže da zvuče šuplje, da budu prazne, da glas nema prejaku podlogu, nekad je dovoljna gitara i glas. Na nekim pjesmama treba pak sve ubaciti da zvuči dobro. U zadnje vrijeme puno vježbamo, imamo dosta proba, no pravilo je da će svi svirati minjončiće – nema presviravanja ni previše instrumenata u igri.
Iako ste s grupom Dorian Gray izvodili autorsku muziku, u zadnje vrijeme ste više po obradama pjesama i interpretacijama koje su za Vas napisali drugi ljudi…
Moj zadnji album “Sunce se ponovo rađa” je čisti autorski album – drugi ljudi su napisali pjesme za mene. A što se tiče obrada pjesama, ja sam te pjesme dobro izveo i zadovoljan sam dvjema ”Vještinama” koje sam snimio kao i projektom u kojem izvodim Sinatrine pjesme. No, i dalje pišem pjesme, nedavno sam se susreo s Matijom Dedićem i izveo sam 3-4 pjesme na što je on komentirao: “Pa ti bi samo to trebao raditi”. No, moja glazba definitivno nije za mase, bila bi za jedan uski krug ljudi.
Nedavno je Paul McCartney izdao album eksperimentalne muzike, i to pod imenom Firemen. Je li možda rješenje u tome i za Vas?
Mogao bih to napraviti, ali imam toliko projekata, i nikako da dođem do nečeg takvog. Trenutno snimam novi album, i usporedo s time radim projekt s Big Bandom HRT-a pod nazivom ‘Massimo pjeva Sinatru’. Užasno mi puno vremena oduzima priprema oko toga. Imao sam prije slične projekte kao što je Metal Guru s kojima sam, među ostalim, snimio pjesmu “Lila je kiša”.
Hoće li to biti izvedeno na koncertu?
Ne, to je moja boksačka vreća, to je drugi svijet. Kad radim na albumima Metal Gurua, ispucam sve svoje frustracije i agresivnost, a poeziju i romantiku ostavljam za svoj pop-izričaj.
Što je Vama najvažnije kada pristupate pjesmi koju je napisao drugi autor, je li bitna tehnička izvedba, emocionalna uvjerljivost ili nešto treće?
Postoje ‘hotelske’ izvedbe pjesama, odnosno, čisto ‘skidanje’ akorda i harmonija koje se izvode u originalu i sviraju slično originalu, ali imaš i defragmentiranje pjesme na osnovne elemente – koje je subjektivne prirode. Ja subjektivno raslojim elemente pjesme, odvojim i od svega toga napravim svoju sliku. Zato su ti albumi s obradama i mojim interpretacijama bili toliko uspješni – jer su pružili drugačiju sliku, ali ne radikalno drugačiju.
Kada ste stasali kao pjevač, koji su Vam bili najveći uzori? Pretpostavljam, Bryan Ferry?
Da, i Ferry, i David Bowie, ali Ferry najviše. Album “Avalon” grupe Roxy Music i dalje smatram jednim od najbolje produciranih u povijesti.
Prvi hit grupe Dorian Gray bio je “Sjaj u tami”, koji je pak obrada pjesme “The Sun Ain’t Gonna Anymore” grupe The Walker Brothers. Što je sa Scottom Walkerom?
Ima predivan glas, ali radi se o teškoj i zatvorenoj osobi koja malo izlazi i malo nastupa – gledao sam ga u emisiji Joolsa Hollanda. Scott Walker je kao JJ Cale, jako čuva svoju privatnost i tako želi živjeti. Užasno bih volio da Scott Walker snima malkice melodioznije pjesme, da napravi malo kompromisa pa da svijet čuje kakav je to lijep glas – možda najljepši glas koji je ikada postojao.
Osim što ste prepoznati kao pjevač, manje je poznato da ste izvrstan gitarist. Hoće li se na tom koncertu moći čuti Vaše sviranje gitare?
Možda malo. No, u čemu je problem? Ja nisam pjevač koji svira gitaru, pa da ta gitara prati moj glas. Ja doista sviram gitaru, i tu kreću problemi. Ukoliko sviram solo-gitaru u bendu, imam set pedala na podu, potenciometre i ako sam glavni vokal – limitiran sam u kretanju, moram stajati kod tog stalka i imam užasno puno posla oko gitare, zvuka i svega. Tu se puno gubi na pjevačkoj sugestivnosti, ruke mi nisu slobodne… zatvoren sam i imam samo izvedbu.
Kad sam počeo davati svoje gitarske dionice nekom drugome, i kad sam vidio da sam tu slobodniji, to mi se jako dopalo. A pogotovo mi se dopalo što ne moram nositi pojačala, ne moram lemiti kablove i ne moram se znojiti kad nešto ukrcavamo ili iskrcavamo. Malo sam se i razmazio, ali obećajem da ću, nakon što snimim album, na idućoj turneji na nekoliko pjesama svirati gitaru.
Kako se promijenio Vaš rad u studiju tijekom svih godina?
Kad ti dođe mladi pjevač u studio zna ti se dogoditi sljedeće, da kaže: “Glas mi zvuči užasno”. Ton-majstor onda napravi pokret rukom na pultu, i pita: “Je li sada bolje?”. Pjevač kaže: “Sad mi je super”. A tonac nije napravio ništa. To se meni ne može dogoditi. Mene se ne može zeznuti. Ako ja ulazim u studio i ako ga koristim kao još jedan instrument, onda moram upoznati i studio, i svu terminologiju snimanja, i frekvencije, i jeke, i delaye, što su to kanali, i što je to miks, i što su to panorame… Kada radim s ton-majstorima, koristim njihov jezik. To mnogima fali, ja sam to naučio, i to najviše od pokojnog Tinija Varge u Švedskoj.
Nedavno su reizdana dva albuma grupe Dorian Gray iz osamdesetih. Koji se osjećaji javljaju kada ih opet preslušavate?
To je čista kreativnost. Pogotovo prvi album. Ne mogu vjerovati da sam tada imao 19 godina i da sam pisao takve pjesme. To mi nije jasno, koja je to osoba bila i kako sam tada razmišljao. Preslušavao sam album u studiju s Dejanom Oreškovićem, aranžerom. Pitao me jesmo li imali ritam-mašine u studiju. Nismo, svirali smo bez toga. On je rekao da je onda nevjerojatno koliko smo bili točni. Mi toga uopće nismo bili svjesni.
Puno smo radili. Bili smo bend koji je vježbao svaki dan od 8 do 12 h i od 18 do 21 h i tako godinu dana. Tko to nije mogao izdržati, otpadao je iz benda. Prva recenzija našeg prvog koncerta bila je ‘ovaj bend zvuči kao da ima nekoliko albuma iza sebe’. Znali smo da će naš rad rezultirati uspjehom samo ako glazbi budemo pristupali ozbiljno.
Smatrate li neki svoj album podcijenjenim?
Pa… ne. Mislim da ako neki album nije bio prihvaćen, da je to bilo s razlogom. Ali ima jedan album, zove se “Elements” koji sam snimao 1992. u Sloveniji i koji je jako dobar. Ja sam pisao tekstove, radio glazbu i aranžmane, svirao na njemu gitaru i pjevao. Na žalost, izašao je usred rata, ali kritike koje su izlazile uz taj album bile su jako dobre i to mi je bila satisfakcija. Ništa ne smatram podcijenjenim. Smatram jedino da mi nije trebao album “Benzina”. Taj period u životu sam mogao proći i bez tog albuma.
