Markovski: “Kada radiš sam, onda si sam kriv za sve”

1270

Saša Markovski je zanimljiv glazbenik jer spaja relativno nespojive glazbene žanrove. U jednom trenutku je rocker i svira s Urbanom, dok u drugom samostalno sklada elektronsku glazbu. Nedavno je uspio izdati svoj prvijenac “Diskonekted LP“, kojim je sebe stavio u prvi plan.

Diskonekted LP” je zanimljiv spoj elektronske glazbe, utjecaja ’80-ih, etna, ambijentalne glazbe i čega sve ne, što ukazuje na širok spektar utjecaja samog autora.

To je bio glavni povod da malo telefonski popričamo s njim, a razgovor se razvukao te je Markovski otvoreno pričao o svakoj temi bez imalo ustručavanja. Evo tog ‘kratkog’ intervjua koji se kasnije pretvorio u razgovor…

Bok, što se radi?
A evo, malo sam bio na godišnjem odmoru, malo svirao s matičnim bendom, imali smo dosta gaža, a što se tiče mene kao solo autora, počeo sam sada nešto raditi, imam neke skice pa kemijam, budući da nisam ništa takao otprilike pola godine…

Evo, odmah u startu imam jedno malo teže pitanje… Kako bi se opisao, kao rocker koji voli elektroniku ili kao elektroničar koji usput svira rock da ponešto zaradi?
Uuu, stvarno je teško pitanje. Iskreno, ne bih znao kako bih se mogao opisati. Možda bih ja to malo drugačije definirao…

Definirao bih se kao čovjeka koji voli sve vrste glazbe, zapravo svu onu koja ima nešto što me zaintrigira, bilo da je klasična, rock, pop, heavy metal, elektronika i sve živo.

U originalu potječem kao elektroničar, započeo sam slušati glazbu s grupom Yazoo. Prije toga sam pokušavao slušati The Beatlese, ali mi to nije išlo, kao i s The Doorsima… U principu, s elektronikom sam ušao u sve to pa bih se tako definirao, kao elektroničar koji voli i rock. Ajd’mo to tako reći.

Muziku podržava

Da, slažem se, svaki glazbenik treba imati široke uzore i utjecaje, da bi u svojoj glazbi mogao ponuditi ‘ono nešto’.
Pa da… U svakoj fazi života te ulove različite vrste glazbe, pa tako nakon te uvodne elektronike su mi uletjeli npr. U2 i Simple Mindsi, nakon tog i The Cult i Iron Maiden, tako da se teško mogu definirati. U principu, elektronika je u dubini duše i srcu, ali isto tako volim i sve drugo što je kvalitetno.

A kako bi objasnio razliku između bendovskog posla kod Urbana i ovog samostalnog projekta?
Osnovno je kada radiš u nekom kolektivu da moraš biti spreman na ustupke. U Urban &4, gdje Urbana smatram kao dirigenta i velikog kreativca, tu su još kolege iz benda koji svaki ima niz ideja pa moraš krenuti u kompromise. To se najbolje može osjetiti u aranžamanima gdje jedan želi više gitara, drugi više klavira, treći više ovog ili onog… Znači, mora biti kompromis.

Kada čovjek radi sam, kao autor, odgovornost je drugačija jer, znaš kako to ide, ako radiš sam, onda si sam kriv za sve. U bendu još možeš reći ‘nisam baš ja za sve kriv’, a kada radiš sam, to je ipak ono što izlazi iz tebe, to je tvoj izričaj. U tom smislu sam ja i želio krenuti u samostalne vode jer ono što se meni sviđa, ne mora se sviđati nekom drugom u bendu, ali naravno da mi imamo dodirnih točaka u svemu tome. To je razlog mene kao solo izvođača jer možeš reći ‘to je ono što ja volim i to je ono što bih ja radio’.

Da nadodam, na tu foru sam ja i išao na ove remikseve. Primjer, pjesmu “Mjesto za mene”, čiji sam jedan od koautora, sam zamislio više u stilu Depeche Modea čiji sam veliki fan, ali bend je odlučio da se odmakne od elektronskog dijela i da se približi bendovskom zvuku kako je i snimljena pjesma, onda je meni palo na pamet da napravim svoju verziju te pjesme, onako kako sam ju ja čuo, onako kako bih je možda ja napravio.

Pošto si dosad bio mnogo poznatiji kao člana Urbanove grupe, reci nam kako je raditi s njime? Što je novog u planu s njime?
Mi smo u principu snimili materijal za novi album, prva faza je gotova, sad se kreće s miksanjima i svime time… A kako je raditi s Urbanom? S njima je jako zahvalno i lijepo raditi što dokazujem da sviram s njim već deset godina. Da nije tako, sigurno ne bih više bio u bendu.

Vrlo je zahvalan jer je veliki umjetnik i kreativac pa je onda i jako lako raditi s takvim ljudima. Ujedno smo i sličnih svjetonazora, glazbenih ukusa i tako to, pa je i jako lijepo raditi s takvim čovjekom, čak i inspirativno.

Sviđa mi se da ne ide u neke kompromise, tako pokušavam i ja, makar su tu uvijek zamke zbog komercijalnosti. Glazba je radi umjetnosti, a estrada je za lovu i uopće ne želim raspravljati o njoj.

Vratimo se ipak k našem pravom zadatku! Prije par mjeseci izdao si svoj prvijenac “Diskonekted LP“. Kako je došlo do njega? Koliko se dugo stvarao?
Moram priznati da je ovaj album započet sa stvaranjem još 1983. kada sam doma na klaviru pokušavao ‘skidat’ što je Vince Clarke radio na tadašnjim ‘sintisajzerima’, a to je bilo nemoguće. To je zvučalo presmiješno.

U principu, već tada sam počeo raditi neke skice koje sam bojažljivo pokazivao svojoj profesorici iz klavira i prijateljima. S vremenom su se sakupljale te skice, a intenzivnije sam se s njima bavio zadnjih desetak-petnaestak godina. Koji užaš? Kako to zvuči… 10-15 godina sam radio na jednom albumu.

Važno je bilo da su te skice ipak počele hvatati neku formu, a potom su ih čuli i neki ljudi koji su rekli ‘bio bi glup da to ne objaviš’. Tako je došlo do “Diskonekted LP” kojeg je Dancing Bear objeručke prihvatio.

Kako bi ti uopće opisao svoju glazbu? Sve je bazirano na elektronskim podlogama, ali ima tu svega, poput ambijentalne glazbe, etna..
.
Pokušat ću malo to objasniti makar ne znam kako. Kada sam započinjao s albumom, svi su mi govorili da je sve super, da tog u Hrvatskoj nema i da je to trebalo napraviti, ali mislim kada je album došao na svjetlo dana, da mnogi ljudi, poput nekih kritičara, nisu znali što bi s njim.

Hrvatska scena, koliko god sam mislio da nije spremna za ovakav album, odnosno materijal koji nije nikakvo izmišljanje tople vode jer toga ima vani na pretek, jednostavno nije znala što bi uradila s njim, kao da se ulovila u neki zrakomlatni prostor.

Tu su se našli i neki kritičari koji nisu znali kako da album okarakteriziraju pa su uslijedile mnoge usporedbe s nekim drugim umjetnicima što mi imponira i velika mi je pohvala.

Sad da se vratim direktno na pitanje… To su u principu filmovi koji se vrte meni u glavi. Kada slušam neku glazbu, dijelim ju na dobru i lošu i da li mi stvara neku viziju koja me odlijepi od realiteta. To možemo reći i za ovaj materijal.

Pjesma “Voyager” su neka moja razmišljanja od najranijeg djetinjstva kada sam putovao putevima bivše države, od Ljubljane do Makedonije, pa je to bila neka vrsta sublimacija svih mojih razmišljanja.

“Blade Runners” je bila neka moja futurološka vizija svijeta koji bi se mogao dešavati. Ali da ne duljimo previše, to je neko imaginarno filmsko putovanje od neke prošlosti do budućnosti, a da li je to vremensko ili prostorno putovanje, najbolje je da svaki slušatelj sam odredi.

Kako si zadovoljan reakcijom na album?
Super sam zadovoljan, posebno po forumima i kod ljudi do kojih mi je jako stalo. Najbolje sam prošao kod kolega elektroničara. Putem MySpacea i privatno mi se javljaju mnogi ljudi koji se time bave pa kažu samo pohvale, da im se album jako sviđa. Po forumima, znači gdje su ljudi koji me uopće ne znaju, ljudi to jako hvale i traže…

Zadovoljan sam i s time što sam bio u Rijeci na prvom mjestu svih radijskih postaja. Moram to naglasiti da mi je jako drago i to iz tog razloga jer ja nikada nisam radio glazbu da ona bude popularna, da bude tražena… Zato mi je iznimno drago da su ljudi to sami prepoznali i što im se pjesma svidjela, pa je iz nekomercijalnog, na neko čudo, postalo komercijalno.

S druge strane, dobro, jako dobro sam prošao i kod kritičara, dok neki ‘stariji’ kritičari izgleda jednostvano ne znaju što bi s time jer se vidi da baš nisu bili u doticaju s takvim materijalima pošto u Hrvatskoj nema takvog mainstreama s pop-elektronikom.

Da se još malo vratim na ova prva mjesta po Rijeci i Istri. Moram naglasiti da nisam nikad nikog nazvao i rekao ‘daj ono, molim te, stavi me na ljestvicu, puno me puštaj i slično’… To mi je užas i nikad ne bih to radio. Ako radim mjuzu, onda ju radim iskreno, a ne da budem prvi na top-ljestvici i zaradim neke novce. Zato mi je to još i draže što je ovako ispalo.

Kako teče promocija albuma?
Sad, ovih dana, izlazi sljedeći singl. Prvi “Voyager” je jako dobro prošao, spot se vrti i na MTV Adriji… A o promociji sam razmišljao da bi se išlo na neke koncerte i sve to, ali je dosta zeznuto s tim jer je ovo glazba u kojoj se u tehničkom smislu treba mnogo ulagati da bi se moglo uživo izvoditi.

U svakom slučaju, već sam počeo s nekim probama da vidim kako bi se sve to moglo odvijati. U glavi već imam ideje o light showovima i laserima, pa ćemo vidjeti da li ćemo uspjeti što napraviti.

Baš kad si već spomenuo spotove da se malo i njih dotaknemo. Dosad si izdao “Putnik/Voyager” i “Home” i oba su vrlo zanimljiva. Od kud ideje za njih?
Za “Voyagera” se ideja u meni motala već duže vrijeme, o tom nekom bezvremenskom putniku, a to je tako jer sam veliki freak što se tiče SF-ova. Kad sam po prvi put pričao s redateljem, on je isto došao na nekakvu sličnu ideju, udružili smo naše ideje, pa je zato i realiziran ovako izvrstan spot.

Mislim da smo u njemu dobili taj neki moment bezvremenskog putnika koji putuje kroz prostor ili vrijeme ili što god već. Sve što sam rekao redatelju je da ne stavlja u njega ‘cice i guzice’ i da nema fingiranje plesa kao oni Amerikanci. Na to odmah dobijem žgaravicu.

Priča s “Home” je interesantna, ali nije to ono što sam ja htio dobiti. Na žalost, produkcijska kuća s kojom sam ja trebao raditi taj spot, ponijela se, da tako kažem, malo neozbiljno jer dva mjeseca su mi oduzimali vrijeme budući da nisu mogli naći inspiraciju. Na kraju su mi htjeli napraviti furku s tipom spotova kakve ima Fat Boy Slim.

Pošto se pjesma zove “Home”, htio sam da ima veze s Rijekom, da budu neke avionske slike koje su ispale super, pa smo tako nekako i napravili samo što smo još pomiješali i malo mojih makedonskih korijena.

Na albumu si ugostio mnoge riječke prijatelje (Urbana, Putokaze, Vavu i Lea Rumoru). Jesu li se svi rado odazvali tvojem projektu?
Pa da, naravno, kako da ne. Već je bilo i onih zezancija ‘ajmo Sale, kad ćemo već’. Nije bilo uopće problema s tim. Da sam htio, ta suradnja je mogla biti i puno šira, s puno više ljudi. Ja sam neke čak morao i reducirati jer smo i ovako otišli zercu predaleko. Ja sam htio uloviti sve te momente i napraviti dobre suradnje s kvalitetnim glazbenicima iz Rijeke.

Urbanu je od samih početaka bila to odlična spika, pa mu se i ovom prilikom moram zahvaliti na velikoj podršci. Super je ispalo što smo njega, osim u pjesmi “Mjesto za mene”, predstavili na totalno drugačiji način nego što bi ljudi očekivali od njega. Umjesto pjevanja, u nekoliko navrata se pojavljuje s električnom gitarom.

S druge strane suradnja s Leom Rumorom je takva da ga smatram kao vrhunski hrvatski vokal koji se baš nije uspio pozicionirati zbog nekih njegovih osobnih stvari, a uz to smo i vjenčani kumovi, pa je htio ili ne htio, morao je sudjelovati (smijeh).

Pjesmu “Još jedan dan” smo u principu i zajedno napravili, ja melodiju na klaviru, a on tekst. Vava se tu uklopio jer sam baš htio dobiti taj njegov karakteristični zvuk na gitari jer po meni pravi virtuoz na gitari nije onaj tko može 380 nota odsvirati u sekundi, već onaj koji ima prepoznatljiv i specifičan zvuk, a Vava to zasigurno ima.

Putokazi su mi bili imperativ jer mi se sviđalo ono što su oni radili na albumu “Zemlja”, budući da volim taj world music, tako da sam želio tu suradnju što se konačno sada i ostvarilo. Ovim putem bih zahvalio curama, a posebno Mirandi Đaković, koja je napravila prekrasan tekst na vilinskom jeziku koji se odlično uklopio u pjesmu.

Od ostalih, tu je Luka Toman na “Blade Runners” i “Alkoholism” sa svojim gitarskim izričajem, a Sandi Bratonja je gostovao na “A Word of a Forgotten Languange”.

S kim bi još volio surađivati, a nisi uspio dosad?
Vani bi volio surađivati s Martinom Goreom i Peterom Gabrielom, to su mi dvije osobe s kojima bih jako volio surađivati, a tu kod nas postoji još nekoliko osoba s kojima bih volio surađivati poput Bjelinkog, pa da bude neki miks elektronike i simfonijskog orkestra.

Isto tako bih volio surađivati i s Iron Maiden, Underworld, Mobyem, ali Gore i Gabriel su mi prije svih.

Da li ti je draže remiksirati neku tuđu pjesmu ili napraviti vlastitu?
U principu, užitak je sličan. Kada napraviš sam neku skladbu, to ja okarakteriziram kao vrstu poroda, imaš enormnu količinu energije koju kanaliziraš kroz glazbu, pa kad se to rodi, s jedne strane osjećam olakšanje, a potom i brige kao što su i brige s djecom, da li će uspjeti ili neće i slično. Slično se događa i kod remikseva.

Ja npr. ne mogu remiksirati bilo koju pjesmu, nisam jedan od takvih tipova, već ju moram prije osjetiti, pjesma mi se mora jako svidjeti i ja u njoj moram vidjeti crtu nečega. Ja ne remiksiram tako da pjesmi promijenim ritam ili nešto tako, nego radim tako da ubacim neki svoj izričaj u nju.

Ako ju ne skužim, ne mogu je remiksirati, onda ju niti ne diram. Ako ju shvatim, onda je sličan sličan osjećaj kao da sam ju u cjelosti sam napravio.

Znam da je tek nedavno izašao prvijenac, ali… Imaš li koju novu pjesmu gotovu? Da li si počeo možda razmišljati već i o novom albumu?
Naravno da jesam! Na kompjuteru već imam desetak ideja na kojima trebam još malo poraditi, pa bi se one mogle naći na novom album. Kao što sam i ranije rekao, nakon duže pauze, ponovno sam počeo raditi i svirati, pa sam tako i uspio napraviti te neke skice pjesama i tekstova, tako da mogu odmah reći da će slijedeća ploča imati nešto više teksta nego ova.

Rijeka je oduvijek bila rockerski grad. Kako danas stoji s time? Koji bi mladi bend iz Rijeke izdvojio?
Ja sam dečko riječke scene ’80-ih godina, kada je bila prepuna kreativne energije koja se pokazivala kroz bendove i pjevače, sjećam se gitarijada kada je bilo po pedeset bendova koji su imali nešto posebnog u sebi… Možda nisu svi znali super svirati, ali imali su super odjeću, neku karmu ili slično, pa je bilo jako interesantno.

Na žalost, danas mi se čini da riječka scena zadnjih 10-15 godina tako reći i ne postoji. Ima par bendova koji su odgenerirani od te generacije ’80-ih poput Let3, Urban &4, Laufer, Grad i takvi bendovi još danas egzistiraju.

Ovi današnji su svi neki kvaziemtivijevski koji bi htjeli postati na brzinu popularni kao Tokio Hotel. To su svi neki pozeri, svi su zgodni, svi su lijepi, pa se čude kako na prvom koncertu ne mogu odmah zaraditi 500 milijuna kuna, a mi smo onda bili zatvoreni po pet-šest godina u četiri zida da bi eventualno jednog dana uspjeli nešto napraviti.

Današnja scena, hm, ne znam koliko sam ja uopće i upućen u nju i koliko ja mogu biti mjerodavan, Mandrili su mi jako simpatični, Quassar mi je također simpatičan, tu mi je i Morso

Ipak, zadnjih tih dvije, tri, četiri godine osjeća se neki pomak u toj riječkoj sceni, ponovno se bude bendovi, ponovno raste ta alternativna scena. Iskreno se nadam da će svi oni vratiti sjaj toj riječkoj sceni od prije 20 godina.

U tom pogledu dosta kasnimo za svijetom, kod njih se procvat mladih bendova dogodio prije desetak godina, a tek nedavno se to počelo osjećati i kod nas…
Da, slažem se. Problem je u tome što naše diskografske kuće ne prate te mlade izvođače i bendove jer su svi orijentirani na kvazi-pop proizvode koji brzo ispare. Diskografi dosta zanemaruju taj umjetnički moment u cijeloj priči.

To se najbolje može vidjeti tko ima najbolju podršku, izvođači poput Magazina, Severine, Thompsona, Joleta i sličnih, a to je meni sve šund nad šundovima i zabranio bih da takvi pjevači uopće postoje. OK, sad sam se malo grubo izrazio, ali smatram da je takva vrsta glazbe pljuvanje po umjetnosti.

Kasnimo za svijetom iz tog razloga što su diskografi orijentirani na takve projekte, a oni se bave s time jer takva glazba, na žalost, jedina generira novac u Hrvatskoj…

Da, na žalost, takva glazba je kod nas mnogo isplativija nego npr. rock…
Tu su krivi diskografi što su se orijentirali samo na ovo, a ne da im sve vrste glazbe generiraju novac. OK, tu su krivi i politično-socijalni momenti iz ’90-ih kada su se pritiskale kvazi-patriotske pjesme.

Tu se kod ljudi stvorila svijest da je ovo super, a sve ostalo nije. Odmah se povlači da što nije dobro nije niti komercijalno, pa zato i kasnimo za svijetom kako ti kažeš. Kada npr. čuješ što su The Chemichal Brothers radili prije 10 godina, onda je stvarno smiješno što ja sada radim.

Malo prije si spomenuo financije, pa da li kao glazbenik možeš živjeti samo od glazbe ili je to samo neki, nazovimo to tako, đeparac, a moraš raditi neki ‘normalan’ posao?

Trenutno kao samostalni izvođač Markovki u svakom slučaju ne mogu živjeti od glazbe, pa mi to služi kao džeparac, ali meni nije niti bio interes s ovim albumom nešto zaradit, na žalost.

Vani, zbog veličine tržista, glazbenici mogu živjeti od bilo koje vrste glazbe i predano raditi ono što vole. Ja moram priznati da trenutno to ne mogu, ali zato imam posao pa zarađujem.

Ali teška je situacija u Hrvatskoj i sva sreća da sviram u velikom bendu, pa je tu zarada na neki način, ali ja u životu neke stvari ne radim previše za lovu, pa mi nije to neki imperativ. Tu se također može vidjeti distorzija u društvu…

Da se malo vratim još na prošlo pitanje, ako mogu. Hrvatska je mala zemlja i postoji nekoliko autora koji su oko sebe stvorili nekakav lobi zbog čega su nedodirljivi. Oni su autorski vrlo upitni i glazbeno su izuzetno upitni, a uvijek se tu negdje vrte.

Pogledaj primjer Dore! To jednostavno moram gledati da dobijem žgaravicu. Tamo se svi pjevači vrte oko dva-tri autora. Nemoguće je da su oni takvi veliki genijalci i tako dobri glazbenici da mogu pokriti sve vrste glazbe. U tome je problematika u Hrvatskoj, ne postoje jaki i dobri autori, nego postoje nekoliko njih koji znaju nešto napraviti…

To je sve kumulus koji se proteže još tamo od ’90-ih do danas. Nekad je bio Bregović jak autor, bez obzira što se danas priča o njemu, Mladenović iz EKV-a, Tolja iz Denis&Denis, grupa Xenia… Sve su to bili jaki autori i veliki bendovi, dok danas moram ja na radiju slušati stvarno nebuloze s tekstovima ‘jelen u šumi, kamen na stijeni, tako ja tebe volim ljubavi moja’… Koji apsurd.

To je taj jedan aspekt, a drugi je što nas ima 4,5 milijuna i ne možemo sve probaviti. U bivšoj državi nas je bilo 22 milijuna stanovnika, pa se moglo i klasirati, vidjeti tko je gdje i što je. Tu kod nas su svi nekako začahureni i svi rade na jednu te istu foru, pa ne znam kako im se uopće više to da raditi.

Jedna tvoja pjesma se našla i u reklami, kako je došlo do toga?
To je bilo s instrumentalnom verzijom “Voyagera”. Ljudi iz Coca-Cole su tražili pjesmu za reklamu za svoju vodu i oni su u principu tražili stranog autora. Tada su im ljudi iz Dancing Beara ponudili da preslušaju moj album, što su oni i učinili i jako im se svidjelo.

Nisu mogli vjerovati da netko u Hrvatskoj uopće radi tako nešto što bi moglo zadovoljiti njihove standarde, pa su bili oduševljeni da mogu staviti hrvatsku glazbu na hrvatski proizvod.

I za kraj, koji su planovi za budućnost?
Prvi plan mi je da osmislim kako će sve to koncertno izgledati, drugi plan mi je da nekako probam prezentirati ovaj materijal ljudima vani, u nekim europskim diskografskim kućama, a to ćemo pokušati preko Dancing Beara pošto je on u sustavu Warnera, a treći plan je da malo po malo radim na novom albumu i još objavim spot za pjesmu “Blade Runners”.

Muziku podržava