Aranžer, producent i koautor pjesama, ali prvenstveno gitarist, Marijan Brkić B.R.K., nakon gotovo deset godina provedenih u grupi Prljavo kazalište i četrnaest godina provedenih u Parnom valjku, isklesao je gitaristički zanat i duboko urezao svoje ime u anale hrvatske gitarističke povijesti.
2006. postaje Gibonnijev gitarist pridruživši mu se na njegovoj “Unca Fibre” turneji a 2007. izdaje svoj prvi solistički album “Bolji svijet” na kojem gostuju brojne hrvatske estradne zvijezde.
Pomalo samozatajan i skroman, u svojem glazbenom studiju MB u Donjoj Dubravi (Zagreb), Brk je dao svoj prvi intervju za Muzika.hr.
U intervjuu vođenom nakon njegova koncerta u zagrebačkom klubu Sax!, u studiju gdje je, primjerice, snimljen album “Zastave” Parnog valjka, miksani Valjkov “Live in SC” i Gibonnijev “acoustic:electric“, cijelo vrijeme neodvajavši se od Gibson SG gitare (na slici) glazbenik je govorio o svojoj karijeri u dva najveća hrvatska sastava, producenskom poslu, trenutačnoj suradnji s Gibonnijem i o svojoj velikoj ljubavi prema gitari.
Na koncertu 27. svibnja 2008. u maloj dvorani Doma sportova na pozornici su vam se, uz ostale goste, zajedno pridružili i Aki Rahimovski i Husein Hasanefendić Hus. Budući da su oni također bili u publici u Sax!-u, zašto ponovo nije došlo do zajedničke svirke?
Vjerojatno bi se oni rado bili pridružili, no činjenica je da smo mi s našim instrumentima zauzeli gotovo cijeli prostor i više nije bilo mjesta ni za kakvo ozbiljnije pojačalo pa tako ni za jednog od njih.
Jedan od razloga zbog kojeg sam radio koncert u maloj dvorani Doma sportova je prostor na kojem su se gosti mogli kretati. Naravno, tamo su bila dva Hammonda, dva Lesleya, tri-četiri pojačala, i svojim sam gostima htio omogućiti komfor.
Iako je to bio možda prevelik prostor za nekog poput mene, meni bi bila prikladnija nekakva Tvornica ili, kao u ovom slučaju, Sax!, prostranost i komfor su mi bili važni. Baš zbog nedostatka prostranosti i komfora Aki i Hus se nisu skupa pridružili, jer nije bilo ni prostora za takvo što.
Ako se ne varam, već ste jedanput nastupili u Sax!-u s Parnim valjkom?
Da, tako je. Bio je to jedan manji koncert humanitarnog karaktera. Mislim da ulaznice nisu bile ni puštene u prodaju, već su bile podijeljene sponzorima. No, ova moja samostalna svirka u istom prostoru bila je također odlično prihvaćena i svi posjetitelji – od glazbenika do onih koji to nisu – su mi došli čestitati, što je velika satisfakcija. Razmišljamo o mogućem polu-redovnom angažmanu u Sax!-u.
Kako ide prodaja novog albuma i kako je prošla cijela priča s nagradnom igrom i gitarom koju ste dijelili?
Dobro je prošlo. Išao sam u Osijek uručiti tu gitaru. Zgodno mi je, budući da sam ja gitarist, da nagrada u mojoj nagradnoj igri bude naravno – gitara. Prodaja? Kao što se danas CD-i ne prodaju odlično, nije ni tiraža mojeg novog albuma vrhunska.
Ipak, kako ja nisam ni Gibonni, ni Vanna ni Nina, već gitarist kojeg ljudi znaju prvenstveno kroz moj rad u Valjku i Kazalištu, s prodajom sam zadovoljan.
Kako je došlo do ideje snimanja samostalnog albuma?
Jednostavno sam imao pjesme i želju da ih prezentiram ljudima. Moram priznati da su me prijatelji mnogo nagovarali na ovaj projekt. Pored toga, ja loše pjevam.
Ali u Parnom valjku ste pjevali neke back vokale…?
Da, ali kad se nije čulo (smijeh)! Nije da ja nemam sluha, ali mi je glas grozan!
Ali moram primijetiti da vaši glazbeni kolege poput Houre i Husa također nemaju velike glasovne mogućnosti, ali su se par puta odvažili na pjevanje?
Da, Hus je pjevao neke pjesme, iako ni on to ne voli raditi. A Jajo, bez obzira što nema nevjerojatne glasovne mogućnosti, stvarno lijepo pridonese pjesmi. Uvijek mi se svidjelo kako to napravi i na neki način mu zavidim. Ima zanimljivu boju glasa, i ‘donese’ pjesmu, za razliku od nekih pjevača koji imaju savršen raspon glasa, a pjesmu nikako ne mogu “donijeti”.
Što mislite o Husovoj vokalnoj intervenciji u pjesmi “Zastave” na albumu “Live in SC”?
A da, to mu je došlo. Prvotno mi je bilo čudno i zanimljivo jer je to bio jedan sasvim novi dio teksta, ali kasnije sam se priviknuo. Shvatio sam njegovu ideju koju je htio prenijeti. Tko god se bavi ovim poslom u glavi mora biti klinac, stoga sam shvatio njegovu misao koju je interpretirao u SC-u.
Čuo sam da se na vašem početku većinom radilo o improvizaciji, da čak nije bilo ni pravih instrumenata?
Pa bila je to većinom improvizacija. Ipak, moram priznati da sam ja dosta rano dobio tu prvu električnu gitaru koja je tada bila vrlo opaka (smijeh)! To je bila nekakva kopija Les Paula od nekakvih 200 tadašnjih maraka. Ja sam mislio da je to kraj svijeta! Nije je bilo ni jednostavno za nabaviti, već smo po katalozima promatrali nekakve Fendere i druge gitare.
Za sljedeću ozbiljnu gitaru moram zahvaliti svom ocu, jer nije bila jeftina, ali on se odlučio na taj trošak jer je vidio koju želju za sviranjem imam. Bio je to Gibson SG koju sam cijelo vrijeme u Kazalištu svirao i koju još uvijek imam. Ona je iz 1972. godine a ja sam je dobio 1978., kupivši je polovnu preko oglasa od Jurice Pađena.
Kad spominjete cijene gitara, smatrate li da je cijena od 28.000 kuna za, primjerice, jednog Gibson Les Paula opravdana?
Da, opravdana je. Ipak, imaš različitih modela Gibson gitare, i jeftinijih i skupljih.
Što biste si danas htjeli priuštiti, kao što ste si nekad htjeli priuštiti navedenu gitaru?
Danas bi htio djeci priuštiti veći stan. Ne mogu reći da od glazbe tako mnogo zarađujem da si mogu sve priuštiti. Meni najvažnije, što se mnogi sa mnom neće složiti, jest da još uvijek radim ono što volim i da još uvijek od toga mogu živjeti.
14. studenog 2003. prisustvovao sam koncertu Tribute to Dire Straits u zagrebačkom klubu Pauk na kojem ste izveli njihovu poznatu pjesmu “Money For Nothing”. Ipak, vašfingerstyle se razlikuje od onog Marka Knopflera?
Da se razumijemo, meni je Knopfler odličan gitarist kojeg poštujem i kao autora, pjevača i gitarista. No, nisam sve stvari od njega preuzeo, već od svakog pomalo.
Ja sam “Money For Nothing” odsvirao istodobno s trzalicom i s prstima. Meni je tako jednostavnije, jer nisam školovan gitarist i nisam nikada svirao klasiku. Od početka sam svirao s trzalicom, i tek kad bi došli nekakvi zahtjevi da se nešto odsvira s prstima, ja sam objedinio te dvije tehnike.
Vidio sam da ste gledali Knopflera 9. lipnja 2008. u zagrebačkom Domu sportova. Kakav je bio koncert?
Jedna je zanimljivost u vezi njegovog koncerta. Iako ne surfam mnogo Internetom, ipak sam naišao na jedan forum u kojem mladi gitaristi razmjenjuju dojmove i savjete i tu i tamo mene spominju.
Tamo je jedan napisao kako sam se usred Knopflerovog koncerta ustao i otišao van, što je potpuna neistina. Ja sam naime samo sišao dolje bliže bini jer je na tribinama falilo basa (smijeh).
Kad sam razgovarao s Miroslavom Tadićem, izjavio je da nije nužno imati klasičnu glazbenu naobrazbu, ali da u određenom segmentu karijere nedostatak klasičnog
obrazovanja može zasmetati. Slažete li se?
Slažem se s tim. Možda će mi to nedostajati, i ja zasigurno neću nikad dostići tehniku kakvu ima Tadić. Ali oduvijek sam se oslanjao na vlastiti talent i svoj rad. S druge strane, ja ne znam kako Tadić funkcionira u rock izražaju.
Ima izvrsnih klasičnih gitarista koji se na rock terenu jednostavno ne snalaze. Čovjek radi ono sto mu je gušt.
Od gitarista, koga možete izdvojiti kao uzora?
Kad sam kao klinac počeo svirati, prvo sam čuo Hendrixa koji je bio fascinantan, i on je jedan od razloga zašto sam se navukao na gitaru. Tada, kako klinci skaču s jednog na drugog jer bi htjeli sve, slušao sam ZZ Top, Bad Company, Pink Floyd, Deep Purple, tako da sam vjerojatno malo od svih njih dobio.
Stevie Ray Vaughan nažalost više nije s nama, ali mi je veliki uzor. Eric Clapton, ne samo kao gitarist već i kao pjevač i kompozitor. B.B. King koji sa svoja dva-tri tona stvori cijelu priču. Jeff Beck, Mark Knopfler, David Gilmour…
A Kazalište su u to vrijeme bili punk, što nitko od navedenih nije?
Ma nema veze. Ja sam imao sedamnaest godina kad sam došao u bend i snimio tih prvih nekoliko pjesama. U ovim godinama sada bi bilo čudno da svake godine u potpunosti promijenim stil, ali tada to nije bio slučaj.
Tada smo još bili djeca, i promjene i kombiniranje stilova je bilo primjereno vremenu. Ali ipak smo i tada imali neke zrele ideje i Jajo je sastavljao neke ozbiljne tekstove.
Dotakli smo se Jajinog pjevanja, ali što mislite o njegovom sviranju gitare?
Vjerojatno će mnogi gitaristi kazati da on ne zna svirati. Ali na koncertu održanom 27. svibnja 2008. gdje smo zajedno svirali, iznenadio me svojom gitarističkom energijom i harmom kakvih nema kod drugih gitarista. Ista je stvar i s Husom – ima mnogo gitarista koji mogu brže itd. – ali rijetki su oni koji imaju takav groove poput njih.
Što onda mislite o gitaristima poput Satrianija ili Malmsteina?
To je fascinantno što oni rade i u to je uložen nevjerojatan trud. Ja ne smatram da je moje muziciranje jedino ispravno, ali težim da u glazbi postoji neka melodija. Meni još uvijek prilaze ljudi i govore mi da se još sjećaju mojih sola iz razdoblja Kazališta, a to mi mnogo više znači od nekakve brzine.
Nakon vas na mjesto solo gitarista u Kazalište su došli Lipošek, Bebek i sada je tamo Zidar. Što mislite tko je od vas četvorice najviše dao zvuku Prljavog kazališta?
Ja. Iako to zvuči malo bahato ali smatram da je deset godina mojeg sviranja u Kazalištu bilo ključno. Bilo je mnogo albuma i pjesama koje su ostale, iako ja ne smatram ni da je ovo poslije bilo nevažno.
I svi ovi gitaristi, primjerice solo u pjesmi “Mi plešemo”, izvode identično. Što mislite o tome?
Nitko solo ne izvodi identično, iako bi se trebao tako izvoditi. To je meni super, to je dio pjesme i aranžmana. S druge strane postoje pjesme gdje je solo dionica čista improvizacija i gdje svaki gitarist da svoj drukčiji doprinos. Ali ima pjesama gdje je solo tema, kao neki C chorus.
U kojim ste pjesmama u Valjku imali najviše slobode?
Nije da je mene itko sputavao i na kraju sam ja sam sebi uvijek bio najveći kritičar. Često je Hus odobravao neki moj solo, ali meni on nije pasao.
Je li se isto to dogodilo i kod Gibonnijeve pjesme “Tija bi te zaboravit”?
Stvar je da je tu Gibo htio nekakvu promjenu u odnosu na studijsku snimku. Ja sam to odsvirao tako i njemu i meni je to bilo super. To je potrajalo, mislim, oko minutu i pol, ali se solo dionica takve dužine i uklopila u takvu pjesmu. Bilo bi glupo da tako dugačku solažu sviram u “Mi plešemo”. Ponekad je i u osam ili šesnaest taktova teško reći nešto što ima glavu i rep, početak i kraj.
A pjesma “…A gdje je ljubav” od Parnog valjka?
E recimo, u njoj postoji taj dugačak odjavni solo jer je pjesma to zahtijevala. Nije mene Jajo sputavao u dužini mojih solo dionica, već ja tu nisam imao više što reći.
Jeste li vi gitarist skloniji improvizaciji ili izvođenju studijski snimljenih dionica?
I jedno i drugo. Primjerice, u pjesmi “Ljubavna” ja sam se u solu izrazio najbolje što sam mogao tako da sam ga izvodio uvijek slično. Dok s druge strane, kad imate nekakav rockabilly uvijek sam skloniji improvizaciji.
Pročitao sam da je Aki Rahimovski prije nastupa znao iznova čitati i prisjećati se stihova pjesama. Jeste li se vi na isti način prisjećali gitarističkih dionica?
Ne. Ja sad mogu odsvirati solo iz pjesme “Korak od sna” snimljene 1983. i za to mi ne treba nikakvo ponavljanje, jer je to jedna priča koju znam. Normalno, ne može nikad biti identično odsvirana i mnogo ovisi o tome kako se trenutačno osjećaš.
Kako se danas snalazite u ulozi frontmena?
Ma loše, nisam ja neki nevjerojatan frontmen. Meni mnogo koncentracije odvlači pozdravljanje s publikom te komunikacija. Nije da ja to ne želim, već ja bih najrađe jednostavno došao i svirao.
Jedanput sam se zatekao u jednoj dalmatinskoj konobi u koju su članovi Parnog valjka navratili nakon koncerta. Vi ste bili također tamo i svirali ste gitaru do jutra. Dosadi li vama ikad svirati?
Ne (smijeh). Gitara je moja velika ljubav, a svirka do jutra poput navedene je također prednost samog ljeta jer to ne mogu ovdje doma gdje imam i druge obaveze. Ali kad sam na turneji, iskoristim maksimalno slobodno vrijeme. Nakon koncerta, koji mi je posao, opet bih došao i svirao gitaru do jutra jer to volim.
Kako je prošao vaš ‘transfer’ iz glazbe Parnog valjka u glazbu Gibonnija s kojim danas svirate?
Super. Gibonnija sam upoznao na samom početku njegove solo karijere i bili smo si dobri. On je bio simpatičan i strašno talentiran. Od početka me fascinirala njegova sposobnost stvaranja pjesme uz klavir na licu mjesta. Tada je on krenuo svojim putem, ali smo se mi uvijek sretali.
Btw, on mi je prvi otpjevao demo verziju pjesme “Dođi”, čiji sam ja autor glazbe, koju je tek tada Hus čuo i tako je ona došla na album “Buđenje”.
Ja sam njega slušao cijelo vrijeme mojeg sviranja u Valjku. A kad mu je izašao album “Mirakul”, od pjesme “Libar” se nikad nisam odvajao i znao sam je slušati deset puta za redom.
Postoji li mogućnost okupljanja Parnog valjka?
Nikad ne reci nikad. Možda je rano za prognozirati, ali bilo mi je jako drago svirati s njima na svibanjskom koncertu. Također mi je bilo drago svirati i s Jajom nakon dvadeset godina, iako vjerojatno više nikad neću biti član Prljavog kazališta.
