Ima li danas smisla opet čitati o ‘smrti rocka’, ‘rođenju rocka’ i sličnim bombastičnim tezama?
Nema, imajući u vidu da se iste priče provlače od samog izuma žanra,
djeteta rhythm and bluesa i countrya, kojeg je radio DJ Alan Freedman
početkom pedesetih krstio imenom rock’n’roll u svojoj radijskoj emisiji.
I onda su mu počeli ubijati dijete.
Rock je previše puta umro da bi za neke bio živ, ali vidi vraga nekog vraga tu ipak ima. Problem je što neki koji se povremeno dohvate rocka najčešće nemaju konkretno znanje o povijesti, a još manje sadašnjosti ‘mrtvog’ ili ‘živog’ rocka. Ali ga ukopavaju istim aršinom kojim su 1967. tražili ‘novog Dylana’ i pokapali starog koji nije imao pravo ‘izmisliti novog sebe’ ponovo.
Isto je i danas; usprkos mnogih govana koja plutaju rock i pop scenom, a mnoge vrijedne stvari potonu (ali zbog toga nisu manje važne, dapače), neki jednostavno ne žele shvatiti ono što pliva uzvodno.
Pred par dana mediji su se kleli u Elvisa, a pred pedesetpet godina prognozirali su brzu smrt nove ‘đavolske glazbe mladih’. Kao što duplerice pumpaju idiotarije o plastičnim operacijama i fejsliftinzima, i neki malo ozbiljniji autori periodično provlače nategnute teze o tome ima li dobrog rocka i kakav mu je fejslifting. Ako ga i ima opet imaju problema s kontekstom čitave proklete priče. I mrze rock kritičare, ali im se svejedno uvaljuju na teren.
Amateri profesionalci i profesionalni amateri
Osim amatera s gorljivom željom da postanu profesionalci – među kojima, naravno, ima i odličnih, jer kud bi došli da se svakih par godina ne pojavi neki novi dobar autor – ima i iskusnih pisaca koji se povremeno dohvate rock glazbe, fenomenologije rocka, ili knjiga o rocku. Poput Branimire Lazarin u odličnim Novostima, autorice koju inače ozbiljno cijenim.
Povod je prijevod knjige Nicka Kenta “Tamna strana rocka“. Uz opservacije o tome kako Kent piše i koliko ima smisla prijevod njegove knjige danas, Branimira Lazarin usput se dohvatila i fenomenološke analize rock kulture. U suštini zanimljiv i pismen tekst koji obrće i neke dobre misli, najveću manu ima u osnovnoj tezi koja otprilike veli da je nekad bilo bolje (rock glazba) i čak ide korak dalje i veli da je rock mrtav. Pogrešan recept, pogrešan rezultat.
“Svesti povijest rock, punk ili pop muzike na gomilu basni iz prve ruke, makar bile lijepo stilski izvedene, danas nema puno smisla” piše Branimira Lazarin i odriče literarnu vrijednost Kentovim tekstovima. I ko za vraga baš kaže da “čitatelju ništa ne znače detalji iz života poluludog Briana Beach Boya“, smetnuvši s uma da se radi o briljantnom eseju koji je opasno proglasiti petparačkim štivom.
Niti je Kent ‘bio pank-roker’, niti je ‘novinski tekst rock kritičara umorna, nerijetko iritantna forma’, niti je ‘rock umro krajem 1970-ih ili početkom 1980-ih, protagonisti su nestali s lica industrije…’. Možemo razglabati o ukusima, ali ovo su faktografski pogrešne, nategnute tvrdnje nakon kojih pada u vodu ostatak konstrukcije o Kentu, rocku i basnama.
‘Intervjuići’ i intervjui
Priča o tome ima li smisla danas čitati Kenta dakako da je suvišna; ima. Teza o zakašnjelom prijevodu pada u vodu jer je knjiga i 1994. kad je objavljena bila ‘zakašnjela’, ako zbirka sabranih radova ikad može i biti ‘uranjenja’. Osim toga prevedeno je zadnje, nadopunjeno izdanje knjige iz 2007., s novim esejima koji uključuju i Franz Ferdinand. Priča o tome kako je nekada bilo bolje, pa je shodno tomu bilo i smislenije pisati o rocku, ne drži vodu već i zbog činjenice da su upravo sedamdesete, kada je Kent bio najaktivniji, donijele neke od najvećih estetskih promašaja u povijesti rocka. Ima ih i danas.
Naravno da ima užasne rock kritike, koliko hoćeš, ali i likovne, književne i filmske. No, proglasiti cijeli glazbeni žanr mrtvim a kritičare ‘zamornim’ može samo netko tko ne čita i ne sluša. Ili, proizvoljan pogled koji ne uzima u obzir da su punk sedamdesetih, američki indie-rock osmdesetih, grunge i hip hop devedesetih, techno, electronica i cijeli niz kasnijih izvođača i mutiranih žanrova pokazali samoobnavljajuću snagu pop glazbe. Ako slušate.
I ako neki danas, kako veli Branimira Lazarin, rade “intervjuiće s festivalskim bendovima“, ne zaboravimo da su isto to radili i krajem šezdesetih. Kada je upravo ‘majka svih festivala’, Woodstock, bio ne zora nego sumrak i potop tadašnje rock subkulture, za koju neki danas misle da je cvjetala. Na svakog Hendrixa, The Doors ili The Velvet Underground dolazilo je barem troje pseudo-rock horora koje danas ne bi zvali ni na lokalni zagorski festival.
Originali i kopije
Upravo unatrag 15-20 godina promjene u tehnološkom (digitalna distribucija) i estetskom sektoru pop kulture, u njenoj dostupnosti i otvorenosti, dovele su do potresa koji je kreativno zaljuljao scenu i doveo na nju neke glazbenike koji ranije ne bi ni prismrdili pored rigidnih urednika u diskografskim kućama. Ali ih treba poslušati.
Davna teza ‘sam svoj majstor’ preko YouTube, MySpace, Facebook i ostalih platformi omogućila je propusnost da se među ološem pojavi i dovoljno vrijednih imena. Bilo bi besmisleno nabrajati sve žanrovske pritoke suvremen pop kulture, ali ako netko, poput Branimire Lazarin, misli da su nekad vladali ‘originali’ a danas ‘kopije’, trebalo bi ga podsjetiti da su postmodernizam i cut&paste ušli na top liste s prvim snimljenim taktovima Elvisa Presleya. Da i ne spominjemo herojske inovacije koje se dogode i danas, taktika kako zbrojiti postojeće dijelove i napraviti novo ‘jedno cijelo’, postulat je ne samo rock glazbe.
Problem s pop kulturom očito je što se u nju razumiju baš svi i mogu dodati pokoju pametnu. I dok je u salonskoj književnosti, slikarstvu ili filmu respektabilno imati sijedu bradu i puno godina na grbači, pa i urokati se svime i svačime, u rock glazbi situacija je obrnuta. Bez obzira na dokazni materijal koji, banalno rečeno, veli da nije lako pored umjetničkog dojma s albuma ostaviti i koju kapljicu znoja tijekom svirke na pozornici, u kontaktu s publikom i – kritičarima.
Olimpijska nepismenost
Viceve o Nicku Kentu ili borama Micka Jaggera – bez obzira što salonski kritičari i kritičarke s dvostruko manje godina imaju veću kilažu i manje energije – najčešće pričaju i pišu oni koji nisu u stanju pogledati tri nova benda godišnje ili steći detaljniji uvid o stanju pop scene danas.
Ili jučer, jer vrijeme leti i zimi i ljeti, pa im je uvijek zanimljivije razglabati o onome prekjučer. Zadnji humoristični prilog praćenju pop kulture dali su Dražen Ilinčić i Stjepan Balog kada je ovaj posljednji, katastrofalno komentirajući zatvaranje londonskih Olimpijskih igara, blebnuo i ostao živ: “Ovo je zamišljeno kao pravi rock koncert, poput Woodstocka ili Live Aida, treba se samo zavaliti, gledati i uživati“.
Usput opet pokazavši da neki razumiju stanje na sportskom terenu, ali su brutalno nepismeni na terenu opće i rock kulture, iako misle da imaju pravo davati ishitrene ‘kritike’. Balogovu budalaštinu nitko ozbiljan nije uzeo za ozbiljno, ali ozbiljne tekstove poput ovog Branimire Lazarin mnogi i hoće.
