Švedska heavy metal skupina Lion’s Share osnovana je prije nešto više od dvadeset godina i u tom je periodu objavila pet studijskih albuma. Prvi, nazvan po bendu, izašao je osam godina nakon osnutka, 1995., “Two” godinu kasnije, a “Fall from Grace” pretposljednje godine 20. stoljeća, 1999. Četvrti album “Entrance” stigao je 2001., nakon čega je uslijedila četverogodišnja pauza.
Lars ‘Chriss’ Christmansson, lider Lion’s Sharea, pojasnio nam je zašto je do toga došlo, ali i rekao neke važne stvari vezane uz ovaj bend. Najviše onih o šestom studijskom albumu “Emotional Coma“.
Nakon šest godina Lion’s Share se vratio na scenu. Reci nam zašto je došlo do privremenog raspuštanja benda i što se događalo u proteklim godinama?
Pa, poslije izlaska “Entrance” albuma i kraja turneje, potpuno sam ‘izgorio’. Briga oko svega vezanog uz Lion’s Share te rutina koja se sastojala od snimanja albuma i odlaska na turneje tijekom punih osam godina, sve me to iscrpilo. ‘Dotaknuo sam dno’ preko noći i sviranje gitare me jednostavno više nije zabavljalo pa sam u prosincu 2001. godine stavio bend ‘na čekanje’.
Čini mi se da me osam godina jakog tempa i rada napokon sustiglo pa sam morao prestati. Tijekom iduće godine bio sam više-manje u šoku i pitao se kako se, od svih ljudi, to dogodilo baš meni. Uvijek sam bio motor benda, na vrhu svih događanja. Tada nisam mogao shvatiti zašto drugi ljudi troše vrijeme odlazeći na odmore, odgajajući djecu, brinući se za posao, karijeru i slično. Ipak, nisam izdržao pa sam nakon nekog vremena kupio kućni studio te ponovno počeo realizirati neke svoje ideje. 
U to vrijeme nisam znao što bih s tim pjesmama, sve dok tijekom 2003. godine na internetu nisam čuo dio pjesme Patrika Johanssona, a to je bilo prije nego je izašao novi album benda Space Odysseya, u kojem je on pjevao. Došli smo u kontakt i ubrzo se pridružio Lion’s Shareu. Mada još uvijek nisam bio spreman za ‘veliku utrku’, odnosno za produciranje, objavljivanje albuma, intervjua i koncerata pa smo odlučili ne ići u javnost sve dok ne budemo sigurni da smo 100 % spremni. Da smo napravili suprotno, fanovi i mediji bi počeli zahtijevati novi album i bili bismo stavljeni pod veliki pritisak.
2004. godine sam bio ‘unajmljen’ da nastupim na Sweden Rock festivalu, i to s Pär Holmgrenom, poznatim švedskim meteorologom, inače velikim hard rock fanom. Čovjek zadužen za taj projekt, što se muzike tiče, bio je Sampo Axelsson, koji se nakon druženja, probi i nastupa pridružio Lion’s Shareu.
Onako neslužbeno, pretpostavljam da je dugo vrijeme bez muzike pa nova postava benda te odlične pjesme koje smo zajedno napravili, razlog zbog kojih se vratila moja ‘glad’ za muzikom. Također, bio sam ‘upleten’ u projekt-album “Audiovision” (Metal Heaven 2005), a Sampo i ja smo pisali pjesme za Road to Ruin album. Sve je to nekako logički dovelo i do službenog povratka Lion’s Sharea i novog albuma.
Taj se album zove “Emotional Coma“. Ima li njegov naziv neko dublje značenje, skriveni smisao? Ako ima, je li možda povezan s nečijim životnim iskustvom?
A ne, nema nikakvog dubljeg, osobnijeg značenja. Trebali smo nekako nazvati album, pa smo uzeli naslov jedne pjesme za koju smo mislili da se najbolje uklapa. Inače, to nam je uvijek bilo najteže. Kad smo napravili albume najteži posao bio nam je imenovati ga. Vjerojatno se zato prva dva zovu “Lion’s Share” i “Two”.
Prema mojim dojmovima, ovo je vrlo žestok album, s mnogo heavy metalu svojstvene energije. Kakvim bi ga ti opisao?
U potpunosti se slažem s tobom. Još ranije sam odlučio da želim mnogo energije u pjesmama, i isto tako, moderan, ‘zaposlen’ stil bubnjanja. Dolazim iz pravog metal okruženja, u kojem se ne koriste klavijature, a kako i nismo imali čovjeka na toj poziciji, bilo je to, muzički, više-manje vraćanje korijenima.
Oduvijek sam bio fan bendova kao što su Black Sabbath, Accept, Judas Priest, Saxon, Megadeth, rane Metallice ili Rammsteina, pa bih rekao da zvučimo kao miks s utjecajima svih tih bendova.
Posebno mi se sviđa sound gitara, u prvom redu onaj u solodionicama. Gitare izuzetno snažno djeluju u pjesmama “Clones of Fate”, “Cult of Denial” i u “The Arsonists”, koja ima izražajne thrash riffove. Pretpostavljam da si ti autor gitarističkih aranžmana. Kako si zadovoljan s gitarističkim soundom i koja je pjesma tvoj favorit?
Puno hvala na tome. Da, vrlo sam sretan i sa soundom i s mojim sviranjem na albumu. Mi smo uistinu pravi riff bend i to si dobro primijetio. Sve se naše pjemse temelje na riffovima. Prije nego dodamo melodiju, tekst i vokale, želimo da ona bude sjajna u cjelini. Meni osobno najdraža pjesma mijenja se iz dana u dan, ali čini mi se da ih je prvih pet bolje od ostalih.
Uvijek se trudimo napisati album u kompletu umjesto samo pjesama zasebno. Nadam se da će ovaj album biti poput putovanja, a gdje ga uključite, idete s njime sve do kraja. Odnosno, slušate ga od početka do kraja.
Reci nam nešto o tekstualnom konceptu albuma.
Ako si mislio na to, album nije konceptualan, a većina se pjesama bazira na istinitim pričama. Tekstovi odražavaju ‘raspoloženje’ muzike i zato su ispale poprilično mračno. “Cult of Denial” je, npr., pjesma o nekim adolescentima, koji na raznim chatovima šire priču da će počiniti samoubojstvo. Umjesto da sprječavaju to ludilo, drugi mladi ljudi ih potiču da to i naprave.
“Hatred’s My Fuel” je brutalna priča o čovjeku koji je ubio pa zatim pojeo svoju obitelj, a “Bloodstained Soil” je inspirirana novelom Jamesa Ellroya, “Killer on the Road”, a govori o serijskom ubojici koji se vozika Amerikom i ubija ljude.
Spomenuo si suradnju s Patrikom Johanssonom. Želio bih ti reći da mi se jako dopada njegov stil pjevanja i boja glasa, koja je vrlo slična Ronnie James Diovoj. S obzirom da pjeva u nekoliko bendova, kako uspijeva uskladiti svoje obveze?
Moj najdraži pjevač je baš taj kojeg si spomenuo – Ronnie James Dio, pa volim pjevače koji mu stilski sliče. Poput Tony Martina, Jorna Landea ili Russela Allena. Mislim da takva boja glasa odgovara mojem načinu skladanja, jer melodije imaju široki raspon, a riffovi i gitaristički stil zahtijevaju snažne vokale, baš kakvi su Patrikovi. On je član samo dva benda, Lion’s Share i Astral Doors, a u ostalima je bio ‘unajmljen’ kao session pjevač.
To je danas tako, jer je većina muzičara ‘upletena’ u nekoliko različitih projekata, tako da to i ne predstavlja veći problem. Recimo, Sampo i ja imamo Road To Ruin, tako da to nije ništa strašno, samo se treba malo isplanirati.
Na albumu ste ‘ugostili’ dvojicu gitarista, Brucea Kullicka, bivšeg člana Kissa, i Glena Drovera iz Megadetha. Ima li ta suradnja neke dublje korijene?
Studio u kojem smo snimali većinu demo materijala u suvlasništvu je bivšeg predsjednika švedske ‘Kiss Army’, a snimanje se poklopilo s Bruceovim dolaskom na Kiss izložbu u Stockholm. Tada je bivši predsjednik švedskih obožavatelja Kissa predložio da Brucea pozovemo u studio i da odsvira gostujući solo (“The Edge of the Razor”), što smo i napravili. Fan sam Kissa od svoje osme godine i naravno da sam želio bivšeg člana mog omiljenog benda na svom albumu.
Glena Dovera iz Megadetha znam nekoliko godina, a upoznali smo se kad sam radio s njegovim bendom Eidolon. Pitao sam ga bi li pristao odsvirati solo i on je bio spreman na suradnju u pjesmi “Emotional Coma”.
Eric Peterson iz Testamenta radio je na solu za “Bloodstained Soil”, ali nažalost, morali smo započeti miksanje prije nego ga je stigao dovršiti.
Ako ne griješim, ovo vam je prvi album za AFM Records. Kako ste uspostavili suradnju?
Držao sam ‘na oku’ AFM Records nekoliko godina i stalno mislio kako je to savršena izdavačka kuća za našu vrstu metala, samim tim i za povratnički album. Usto, A & R Markus i ja imamo zajedničke prijatelje u toj kući te smo ih pri završetku albuma pitali bi li AFM bio zainteresiran za nas. Na sreću, to se i dogodilo pa smo tako potpisali ugovor s njima.
Takva situacija bila je posebno dobra za nas, jer nismo morali slati demo-materijale ili bilo što drugo ostalim izdavačkim kućama. Nakon što smo započeli suradnju, sreo sam ljude iz AFM Recordsa nekoliko puta i imam osjećaj da se poznajemo više godina. Među nama vlada ‘cool vibra’, kao da smo jedna velika, sretna obitelj. Jako sam sretan s našim odabirom izdavačke kuće.
Reci nam nešto o koncertnim nastupima Lion’s Sharea.
Imali smo zaista nekoliko odličnih svirki ovoga ljeta. Posebno na Manowarovom Magic Circle Festivalu, koji je bio izvrstan za nas. Njemačka je važno tržište za nas i tamo sviramo i pred 10.000 ljudi. Nastup na Sweden Rock Festivalu također je bio odličan, jer smo svirali također pred velikim brojem fanova, a i na dijeljenju autograma ih je bilo puno. Po lijepom pamtimo i norveški Metal Heart Festival, na kojem smo svirali s Testament, Queensryche, UDO, Candlemass i ostalima, a odmah nakon tog festivala nastavili smo mini-turnejom po Švedskoj.
Dobili smo i nekoliko ponuda za europsku turneju, a tu je sve u tempiranju vremena i kreiranjem pravog sadržaja, tako da trenutno ništa nije službeno potvrđeno. Naravno, nadamo se da ćemo svirati s nekim većim bendom po cijeloj Europi, bilo to ili prije ili nakon izlaska sljedećeg albuma, za kojeg ćemo početi pisati stvari. Jer bismo i mi i AFM željeli da on izađe u rujnu 2008. godine, pa da uspostavimo potpun povratnički osjećaj. Isto tako, dvije su nam pjesme na DVD–u Magic Circle Festivala i tome se također jako veselimo.
Zajedno s basistom Sampom Axelssonom radiš i na projektu Road To Ruin. Možeš li nam ga malo približiti?
Road To Ruin započeo je više kao zabava, i to kada smo napisali neke pjesme koje se nisu uklapale u Lion’s Share. Tako se ispostavilo da su na kraju postale dio nečeg stvarno dobrog. Sve je pjesme bilo lako skladati, a i mislim da smo bili dovoljno mudri da događanja prepustimo svome normalnom tijeku, umjesto da izmišljamo ‘toplu vodu’.
Sound i feeling Road To Ruin pjesama je poput Rainbowa, Whitesnakea, Gottharda, Deep Purplea, Kingdom Comea, Thin Lizzya ili Uriah Heepa, s time da je stil malo unaprijeđen, da kažem moderniziran, kakav nije bilo moguće izvesti u sedamdesetima. Npr., stil sviranja i sound gitara nije se mogao čuti u sedamdesetima. Mislim da je naš ‘masivniji’, moderniji, jednostavno ‘siječe’ zrak, a to omogućavaju gitare s Floyd Roseom i ‘humbuckerom’ i pojačala s ‘high-gainom’.
Usprkos nekim modernijim stvarima, mislim da smo uspjeli zadržati najvažnije karakteristike tog razdoblja, i prenijeti ih u 2007. godinu. Što se tiče postave, osim mene i Sampa, u bendu su još i pjevač Matti Alfonzetti (Jagged Edge, Skintrade, Scott Gorham) i bubnjar Thomas Broman (Glenn Hughes, Joe Lynn Turner, Michael Schenker).
Album je za europsko tržište izašao na etiketi Metal Heaven Records, a dodatne informacije o bendu mogu se vidjeti na www.roadtoruin.org.
S obzirom da imaš toliko obveza, uspijevaš li ih uopće uskladiti s privatnim životom. Imaš li vremene ‘za sebe’?
Zapravo i ne. Ljubitelj sam hokeja na ledu pa pratim tri puta tjedno svoj tim na TV-u, I to je praktički jedino što stignem. Prilično sam zaokupljen s Lion’s Share i Road To Ruin, tako da skoro ništa drugo ne stignem raditi.
Imaš li nekoga u muzičkom svijetu za koga možeš reći da ti je idol? Možda Angel Witch, čiju ste pjesmu “Sorcerers” obradili na “Emotional Coma“?
Da, ja sam veliki fan tog benda i njihovog prvog albuma. U stvari, cijela NWOBHM scena imala je veliki utjecaj na mene, ali, kako sam ti već rekao, Kiss je započeo sve. Imao sam samo osam godina i cijeli mi se život promijenio s Kissom.
Općenito, volim dobro odsvirane, dobro producirane stvari s kvalitetnim melodijama. Volim i AOR tip Foreigner, Bad English ili Rick Springfield. Ljubitelj sam i progressive bendova Rush, Yes, Queensryche, Dream Theater, Ayeron, ali i popa, koji ima pamtljive i privlačne melodije. Slušam i ‘old school’ heavy metal bendove Judas Priest, Accept, Black Sabbath, Saxon, Megadeth, hard rockere Whitesnake, Rainbow, Dio, Def Leppard, Scorpions, MSG, te neke ‘brutalne’ stvari poput Arch Enemy ili Soilwork.
Što se tiče gitarista, meni omiljeni su Gary Moore, George Lynch, Michael Schenker, Uli John Roth i Marty Friedman.
Vrlo univerzalan izbor, moram priznati. I na kraju, želiš li nešto posebno poručiti heavy metalcima u Hrvatskoj?
Želio bih zahvaliti svima koji nas podržavaju svih godina koliko postojimo, nadam se da će im se “Emotional Coma” dopasti koliko i nama i pozivam ih da nas prate na www.lionsshare.org.
