“Pojest ćemo snijeg“, pojest ćemo i Eurosong, tvrdili su optimisti proteklih dana usprkos drugačijim iskustavima. Zapravo nisu oni optimisti nego muljatori koji su u stanju prevariti i detektor laži, kamoli ne masovnu publiku.
Jedini je problem što smo svi mi publika iako nismo dobrovoljno došli na ‘predstavu’. Nešto kao famozni nedavni prijedlog ‘poreza’ za televiziju; ne moraš imati prijemnik ali svejedno plaćaš ceh.
Neke države ovih dana odustaju od Eurosonga zbog ozbiljnih financijskih problema, mi nismo te sreće. Za idući imamo jake planove, poslat ćemo – klapu. Nažalost ne i završnu. Situacija nije ružičasta, osim na estradi, tamo uvijek cvjetaju ruže. Umjetne najčešće, kao i pridružene zvijezde.
Bog digao ruke
Pjesmu “Laži, laži, laži me” – one ‘pjevačice’ s nemuzikalnim, ravnim glasom koja dokazuje da ni talent nije potreban za estradnu laž – moglo bi se prijaviti kao dobru himnu domaćih lažiranja.
Odnedavno nema Red Carpeta, nema ni Dore, TV-emisija koje su zdušno generirale estradne lažnjake, pa se činilo kako situacija ide na bolje. Kako je rekao Bandić u napadu posvemašnjeg fatalizma, “Bog nas voli jer je snijeg pao u petak“. Istina je, naravno, bila obrnuta, bilo je problema do iduće srijede.
Tek kad je stigla ‘južina’ stvari su se popravile, ali trebalo je čekati do idućeg petka. Tako je s puno toga; nema tog Boga koji bi pomogao domaćim ‘lažnjacima’, a od estrade je davno digao ruke.
Nepovratni estradni kredit
Usprkos stotina tisuća eura troškova nećemo Eurosongu priuštiti zadovoljstvo da nas ne vidi i čuje. Iako su rezultati mizerni, estetika poražena a čak i tvrdnja da se tamo reklamiramo ne stoji; to nam može biti samo loša reklama.
Kao što se moglo pretpostaviti da ćemo kreditnim rejtingom završiti u ‘smeću’ a nitko iz vladajuće garniture nas nije mogao spasiti ‘kante’, tako i za estradu i Eurosong odavno znamo da su smeće. I opet nas nitko ne želi spasiti, čak ni oni koji bi to mogli.
Domaća estrada u slučaju Eurosonga, a i inače, ima dugoročni nepovratni kredit usprkos svim podbačajima.
Eurosong kao crkva
Za razliku od drugih zemlja ‘zaštićenih’ recesijom nama nitko ne želi ukinuti estradnu pokoru, kamoli Eurosong. Za našu estradu Eurosong je nešto poput Crkve; Crkva ne voli zdravstveni odgoj, a Eurosong prezire zdrav duhovni odgoj i zdrav razum. Kao stvoreno za estradu.
To je nešto poput državnog poduzeća; gdje bi se svi ti estradnjaci pokazivali da nema Dore ili Eurosonga? Televizija im je kao dom zdravlja, besplatna promocija i socijalna služba da se ne osjete nevažnima.
U ime naroda
Estrada je kod nas kugla oko noge nacije, poput vječne sapunice sa šarenom scenografijom koja simulira uspješnost i ima prednost pred ostalim djelatnostima. Ne samo da je se ne možete riješiti već vam uporno dodaju nove epizode.
“Je li to moguće” – ajmo opet citirati Mladena Delića koji ni ne zna koliko je aktualan – da nekog sa zdravim razumom danas još zanima priča o Eurosongu i sličnim bedastoćama? Koliki je značaj Eurosonga danas? Nikakav. Za razliku od propagandnih koristi u vrijeme razjedinjenje Europe šezdesetih i sedamdesetih, danas ni toga nema.
Pa nas nakon svakog poraza opet kopka kako napraviti pjesmu koja će se svidjeti Europi? Taman kad im pošaljemo srcedrapateljnu baladu žiriji nas vrate na pozicije koje smo davno preskočili s Dujmićem i ostalima.
Možda je isplativiji tekst na engleskom, ili im se možemo dodvoriti popaljivanjem Shakire i Britney? Silovanje etno glazbe na Eurosongu doguralo je do toga da priredba sve više nalikuje smotri (lošeg) folklora. Možda da jače krenemo s etnom i pokažemo da smo svoji? Ne dao Bog većeg zla. Narodna baština sravnjena ne sa zemljom, nego ispod razine zemlje, a sve u ime naroda.
Estrada na niskim štiklama
Samoisplativa Eurosongova mašinerija ubere svoj godišnji profit i prepušta medijsku igrariju svim državama željnim nebitnih vijesti. A kao državi čiji se organi i na vlasti i na estradi vole baviti sekundarnim umjesto bitnim stvarima – pa završimo u ‘smeću’ – Eurosong je dušu dao za estradno smeće. Nije tajna zašto; kod nas se sve estradizira, od politike, sporta i novina na dalje.
Pustimo priče o nacionalnom ponosu, zanosu, marketinškoj koristi i ostalim lažima, samo privatni interesi od toga imaju javne koristi. Nedavno smo vidjeli da su Nina Badrić i Severina neslavno propale na Eurosongu i završile na niskim štiklama. Jasno je da ne znaju hodati na visokim i da im je rejting ‘smeće’, dajmo im da to saznaju.
Euro(song)skepticizam
Ali nikako se toga zla riješiti adekvatno, jednom zauvijek. Postoji euroskepticizam, ali eurosongskepticizmu ide teže. Estrada je kod nas bitna a estradni način ponašanja dominantan. Svi ovi s rejtingom glazbenog ‘smeća’ koje žive uvjereni u vlastitu misiju skupe se kao oko kamina kad se radi o ovakvim dotiranim manifestacijama.
Dokaza o sličnom funkcioniranju politike i estrade ima koliko hoćete. Kao što se po državnim firmama provode mjere koje ih na kraju vode u smeće – ili u Mađarsku, pa u zatvor – tako i Eurosong kod nas nakon zlatnih dana Rajka Dujmića redovito rezultira propašću. Domaća zabavna muzika sve je manje zabavna a sve više ozbiljno smeće.
Blago siromašnima sluhom
Eurosong je savršena prilika za nesposobne da svoj rejting podebljaju o tuđem trošku, s dodanim tlapnjama o ‘nacionalnom’ interesu. Ako je točna ona misao da je ‘posljednje utočište propalica ljubav prema domovini’ onda je Eurosong dobra niša za estradne profitere.
Nakon svega grlate domaće zvijezde poslije fatalne propasti vele ‘nismo znale’. Nikada i neće saznati a niti im to treba, njihova je šansa upravo u neznanju; blago siromašnima duhom, njihovo je kraljevstvo Eurosonga.
Bandić je rekao da će gradske službe pojesti snijeg pa nisu. U tom smislu točnija je ona iz pedesetih da ćemo jesti ‘travu’ ako treba, ili ona kasnija o ‘korenju’, što se nažalost pretvorilo u realnost mnogih, ni krivih a dužnih. Mnogi nisu vegetarijanci a sve više jedu travu i korijenje iz kontejnerskog smeća, a ovi im uporno nude spas s Eurosongovim…
