Sakupila se ove jeseni lijepa hrpa novih rock albuma, ili u najavi ili su već objavljeni. Ne možete pobjeći, staro i mlado uživa u ponavljanju gradiva i – classic-rocku.
Toliko je, naime, ostalo od indie-rocka, barem u slučaju ovih izvođača. Što je najgore vani to nikog ne zabrinjava. U usporedbi, što je kod nas alternativni rock a što srednja struja?
Vani nema razlike je li to post-punk (MSP), post-rock (KOL), art-rock (MGMT, AF) ili neko četvrto smiješno ime. Jer to su bedaste i netočne kategorije, a ovo su pak sve komercijalni bendovi koji gledaju naprijed i promijenili su se od početaka da ih niti majka ne bi prepoznala. I usput prodaju, što ne znači da nisu dobri, samo su malo (ili puno) komercijalniji nego nekada.
Sedmominutni hit
Arcade Fire objavljuju singl “Reflektor” od sedam minuta trajanja, kao i Justin Timberlake. Kod nas je pažnju slušatelja eventualno moguće zadržati tri minute, ako i toliko. I dok kod nas inzistiramo na razlikama, vani nema razlika ni u žanrovima, (svi nešto pokušavaju, poslušajte nove Manicse), niti u godinama, pa niti u tome je li nešto komercijalno ili alternativno, ako je dobro.
Arcade Fire se s “Reflektorom” šlepaju na Talking Headse, sve je već izmišljeno. Maknemo li iz vida dva mračna videospota, ostaje pjesma koju bi popili na slamku. KOL su na albumu “Mechanical Bull” konzervativni bjelački rock, pardon pop. Ima li netko da nakon što je čuo prvi singl “Supersoaker” nije pomislio na Pearl Jam? Ili nije primijetio sličnost s “Friday I’m In Love” od The Cure na početku pjesme “Temple”, pa i gitarsku frazu u “Rock City” koja vuče na “Easy Like Sunday Morning” (Lionel Richie, Faith No More)?
MGMT su i dalje perjanice pomaknutog i zanimljivog, negdje na tragu The Flaming Lips, a Manic Street Preachers epskim albumom “Rewind The Film” besprijekorna mašina čijem propovijedanju nema kraja. S dodatkom duhača, akustičnih instrumenata, radikalne premetačine žanrova, zanimljivih aranžmana, folk jednostavnosti i izvrsnih pjesama, izmislili su ponovno sami sebe i s “Rewind The Film” napravili magnum opus (opet).
Svećenik i njegova djeca
Novi KOL nepogrešivo (i namjerno) sliče na classic-rock sedamdesetih, nešto kao nabildani The Eagles s daškom romantike Cata Stevensa, sve do podmetnutog starinskog gitarističkog hard-rocka. Zanimljivo, brze i energične pjesme idu im najmanje dobro, danas se bolje snalaze u melodičnijem materijalu.
Lijepe pjesme prolaze kroz grad(ove), zapakirane ‘klasično’, ali samo ih je 4-5 odličnih na albumu (dva bonusa su među njima), ostale su punjenje prostora. I to je indie-rock? I što si moraju misliti svećenik i njegova djeca kad poslušaju prve albume? Gdje je nestao taj ‘indie’, ‘alternativni’ i ini šik koji hvale kritičari a razumije samo uža publika?
No, kad razmislimo, to su poluizmišljene kategorije i marketing priče za privlačenje pažnje. Kings Of Leon uvijek su bili konzervativni starinski bend, ali trebalo je naći ladicu za ugurati ih na početku.
Podgrijana juhica, možda i dobra
Unazad 20 godina situacija se okrenula na retro stranu, postmodernizam je na djelu, sve se prespaja, ono što je u sedamdesetima bilo prezirano kao ‘ljiga’ danas se svira pod normalno. I nema negativne konotacije od ranije, već publika popuši priču da je neka glazba ‘cool’, iako uopće nije, nego je podgrijana juhica (POJ), možda i dobra.
Tehnički odlično složena glazba umirujućeg djelovanja (tzv. adult oriented rock, ili glazba za neugodno starenje) tu je da se popne na top ljestvice i priča ide dalje po medijima i na tržištu. A kod nas?
Nabrojite dva nova popularna rock benda?
Je li domaći rock mrtav u psihologiji široke publike? Kad smo zadnji put dobili dva benda koji su tržišno jaki a da su nastali nakon proboja Hladnog piva, TBF-a, Jinxa ili Pips Chips & Videoclips? Naravno da ima odličnih bendova, ali govorimo o masovnoj popularnosti.
Da Hladno pivo i TBF nisu prošli dalje i danas bi slušali pretpotopne priče o sukobu Parnog valjka i Prljavog kazališta. U2 i Stonesi, kao niti The Beatles i Stonesi, pa ni The Clash i Sex Pistols nikada nisu bili u sukobu. Bili su The Clash i protopunkeri koji su ih 1977. optužili da su se prodali jer su potpisali za CBS. Spram današnjih prodaja to je bila humanitarna djelatnost.
Moraju li Manic Street Preachers još ikome objašnjavati zašto više nisu punk s “Generation Terrorists” (a nisu ni bili, naravno, kao što niti KOL nikada nisu bili ‘indie’), i zašto to mora objašnjavati Mile Kekin?
Rock scena kod nas je uvijek indie
Ako je vani ‘propao’ indie rock (naravno, govorimo o ovih par slučaja ‘prebjega’), onda je kod nas propao rock kao takav, čitav u totalu. Uvijek je i bio indie, alternativa vladajućoj estradi.
Opširnije o domaćoj rock sceni u idućem nastavku, ovaj put samo dijagnoza; jebeš zemlju i publiku koja ne cijeni svoje. Poznato je pravilo da svaka industrija, pogotovo glazbena, mora imati jaku lokalnu, domaću scenu da bi priča funkcionirala. Tek na to dolazi proporcionalni uvoz, i koncerata i albuma, inače priča nema smisla.
Kod nas ni uvoz ne izaziva histeriju, vidjeli smo po broju ljudi na koncertima, pa niti domaći rock bendovi izuzev par njih nemaju što tražiti kod masovne publike.
Da Bog da crk’o rok’n’rol (i Marshall)
“Da Bog da crk’o rok’n’rol kad ga svako svira…” pjevao je davno Elvis (Kurtović), samo nije znao da je crkao još i prije Neletova Marshalla na koncertu u Rijeci.
Od tada postoji u naznakama, ali ne kao u svijetu gdje novi i stari bendovi drmaju, rastu, prelaze kategorije, padaju, propadaju, pa stvarno umru ili se opet dižu, ali sve ide nekim tokom.
Močvara umjesto toka
Kod nas nema toka, nema srednje struje, nego je močvara. Ne klub, njemu svaka čast, nego kaljuža u kojoj je teško vidjeti sadašnjost a kamoli budućnost rock’n’rolla.
Mi gledamo u prošlost, kao što i svjetlo Sunca do Zemlje dolazi s ozbiljnim zakašnjenjem. Često smo i u pomrčini, zemlja nam je ravna ploča – ali ne CD ili gramofonska – sve se okreće oko nas kao što neuki misle, pa ne vidimo ispravno situaciju. Živimo u sankcijama.
Dakle ipak se ne kreće, možda obrnuto…
