Čitam da je Robert Redford maknuo notornu Paris Hilton iz dvorane filmskog festivala Sundance jer je, da prostite, ‘srala’ u publici. Čitam i da su SAD sudski tužile rejting agenciju Standard&Poor’s zbog izazivanja financijske krize u SAD-u i agenciji je odmah potonuo rejting i pale dionice.
To ti je moć i volja ‘velikih’, tko je sad ‘smeće’ ha? Ista ona agencija koja je i nas proglasila ‘smećem’. Eto pravde, ništa nije crno-bijelo. E sad, s dužnim i tužnim razlikama kakva je situacija kod nas u svezi glede slobode govora, fućkanja iz publike i proglašavanja nečega ‘smećem’? To jesmo li i kad smo ‘smeće’ najbolje znamo mi sami, ne treba nam nikakva vanjska agencija, pitajte ljude na ulici i sve će vam reći.
Cirkus tu i tamo
Judith Reisman bila je u Zagrebu, digla se frka i cirkus i našla se prošli tjedan u sličnoj situaciji kao i Robert Redford, iako svjetonazorski stoje na različitim stranama. Redford kao čovjek u kojeg su zaljubljene žene, muškarci, LGBT pripadnici i filmski poklonici, megazvijezda koja je pred 34 godine krenula protiv struje i utemeljila utjecajni nezavisni filmski festival u Sundanceu, dok je Judith Reisman predstavnica konzervativne struje američkog društva pa i zastupa takve vrijednosti. Legitimno.
Osobno ne podnosim priče Judith Reisman ni njene pokrovitelje, ali je činjenica da bi ovakva situacija kao s Redfordom, kod nas značila da Reisman mirno kaže to što hoće a ne da joj fućkaju iz publike, skupa s dekanom. Ponavljam, ne slažem se nimalo s Reisman ali ako su je zvali, ili doveli, onda su je ovi koji su je ugostili trebali i pripaziti, to bi bilo pristojno.
Dajte im da čuju (i govore)
Ili još bolje, nemojte ju primiti na fakultetsko predavanje ako to ne valja i sve 5, ali recite to unaprijed. Najbolje mi je kako su svi pametni kad im paše, ali daj malo budite baje kad to treba reći nekom drugom, prije nego Reisman uđe u dvoranu.
Jer, mjera mog i bilo čijeg slobodnog govora mjeri se isključivo mjerom slobode govora drugih, pa i vas, učili smo to na Političkim naukama, inače smo svi ‘smeće’, kao i S&P hehe…
Čini mi se da bi uz onu hvalevrijednu akciju “Dajmo im da čuju” kod nas trebalo organizirati i usporednu medijsku akciju “Dajmo im da govore”. Jer kod nas ljudi em slabo čuju, em slabo govore, a onda se još i krivo razumiju.
Čorba u Zagrebu
U svojoj najjačoj autorskoj fazi Bora Đorđević je to dobro objasnio pjesmom “Ja ću da pevam”, u kojoj veli “Ja ću da pevam makar i promuklo, ja ću da pevam, kud puklo da puklo…“. Ono poslije je sasvim druga priča, ali ovo je bogme valjalo.
Budući da se uskoro sprema nastup Riblje čorbe u Areni Zagreb, živo me zanima gdje će se sukobiti oponenti te ideje? Na tome što je Bora kasnije govorio ili napravio ili, na nama neprihvatljivim idejama koje je zastupao, ili je to što mu je Milan Bandić u Beogradu u novinama poručio da će mu pomoći pri organiziranju zagrebačkog nastupa dovoljno? No, valja naglasiti jedno, Đorđević je uvijek govorio što je mislio, a to je puno iskrenije od mnogih koji su pričali viceve i trudili se bili simpatični. A treba naglasiti i da je gradonačelnik predao Reisman medalju Grada Zagreba, jer on je otvoren čovjek a Zagreb je otvoren grad. Jako dobro, po potrebi, volim lijeve, desne i one između, sve volim, ljudi smo i dogovorit ćemo se.
Hoćeš pjesmu, hoćeš recitaciju?
Nick Cave se u hotelu Esplanade, kada je prvi put gostovao u Zagrebu, usred press-konferencije 1998. digao od stola i otišao jer su ga iznervirala ‘žuta’ pitanja domaćih medija o Kylie Minogue i Aniti Lane, a on je htio razgovarati o albumu “No More Shall We Part” i koncertima u Lisinskom.
Legitimno pravo, jedini mi je problem bio što sam mu tako vidljivo nervoznom baš ja došao na face to face intervju, ali sve je prošlo okej. Doduše, nisam spominjao Kylie…
Život piše romane, pjesme i recitacije, ali život piše i praktične stvari; al’ Capone nije ‘pao’ i završio u zatvoru zbog ubojstava nego zbog neplaćenog poreza. Stoga me i kod nas u zadnje vrijeme isključivo zanimaju porezne kartice, kriminalni dosjei i takve životne stvari, ovo ostalo su priče za malu djecu. Zanima me da Thompson plati porez, ovo ostalo mi uopće nije bitno, kao da ne postoji.
Jer su mnogi potezi, porezi, velike ideje, dobre ili loše, osuđene na propast isključivo zbog životne prakse. Ispravno, život piše i rješenja, ali ih mnogi ne žele ‘potpisati’ i prihvatiti.
Je li bolji mali ili veliki?
Na tom tragu spoznao sam istinu oko predavanja Judith Reisman i budućnosti njenih ideja kod nas. Vidim na webu oglas ‘Povećajte penis 7.4 cm u mjesec dana’. To mi je malo, ja bih 7.7, ali je opasno od kad je Judith Reisman bila ovdje. Da netko stavi oglas ‘Povećajte pamet duplo, zabadava je i svi će vidjeti’ propao bi isti čas.
Svi su već sve pametno rekli oko Reismanove, ali me taj oglas podsjetio na životnu filozofiju koja će nas spasiti; pita netko Bogdana Diklića u filmu, ne mogu se sjetiti kojem, je li bolje imati veliki ili biti bolji ‘tehničar’? Veli Diklić “Bolje tehničar” a ovaj mu odgovora “Hehe još jedan s malim…“.
Priča Judith Reisman propada samo zbog te psihologije i ovakvih oglasa, ne zbog pameti i demokracije. Kod nas se stvari mijenjaju samo kad nas iziritira među nogama, ali ono baš jako, ili kad se nekom drugom ‘digne’, kao sada HDZ-u i Reisman, pa nas zajebava stvarno ozbiljno. Sve ostalo ljudi toleriraju…
