Velid Đekić: “91. Decibel – Vodič rock’n’roll Rijekom”

Riječanin po prebivalištu, ali i rocku, Velid Đekić u svom ‘Vodiču rock’n’roll Rijekom‘ donosi pregled 20 najvažnijih riječkih lokacija koje objašnjavaju fenomen Rijeke kao najrockerskijeg hrvatskog grada, povlačeći kroz njih povijesnu nit.

Već prva slova nas rješavaju upitnika nad glavom usmjerenim naslovu ovog djela na tragu monografije donoseći odgovor da je 91. decibel prekoračenje granice dopuštenog intenziteta zvuka nakon čega on postaje opasan. Dakako, izvadak je to iz priopćenja dušebrižnih plavaca iz kluba Palach, jednog od najkultnijih riječkih okupljališta muzikofila i muzikomana.

Iako relativno opravdano nudeći sinkronijski uvid bez kronološke dosljednosti, “91. Decibel” započinje početkom, odnosno samim krajem 1961. godine kada su legendarni Uragani održali prvi rock koncert u Amaterskom kazalištu Viktora cara Emina odbacivši šansone u korist Elvisa, The Hurricanesa i Shadowsa, nastavljajući više prema tematski određenim, negoli kronološki definiranim poglavljima u kojima se imena poput Damira Martinovića – Mrleta ili Parafa perpetuiraju kao glavnih svjedoka vremena te puberteta i adolescencije riječkog rocka kroz interijere i eksterijere što su ga štitile kroz gotovo pet desetljeća.

Doznajemo kako je ova već duboko ukorijenjena sintagma rođena u Dvorani mladosti, onoj istoj koja je postala poznata po ambivalentnom ispadu Zabranjenog pušenja kada su publici obznanili da je ‘crko maršal’. Uz nju jamačno stoji alternativnim supkulturama atraktivan klub Palach, smješten uz Dom umirovljenika, čineći simbiozu nikad dovedenu u pitanje, ali i Circolo, klub talijanske zajednice, gdje se u sterilnom okružju 22. ožujka 1978. rodilo prvo riječko punk dijete troje roditelja pod zajedničkim pseudonimom Paraf.

Politički korektan prikaz zanimljivo nudi podatak da je 1964. upravo u Rijeci, točnije vježbaonici Sirena nastao prvi domaći, a vjerojatno i jugoslavenski ženski rock bend – Sirene. Partijska politika ponekad je na probuđenu mladež gledala sa skepsom, ali ponekad, začudo i unatoč subverzivnom karakteru, s odobravanjem, a u prikrajku bi sve pratio Omladinski list, odnosno Val ili kasnije Novi list, dio čega je bio i sam autor Đekić. Napokon, u stotinjak stranica s navedenim reprezentativnim rock epicentrima, opisano je njih dvadeset što govori o Rijeci kao patološkom rockeru i neumornom ‘humanofonu’.

Unatoč impresivnoj zadaći postavljenoj preda se, autor kao da je ukoričio skicu za studiju o rocku, ne pazeći na strukturu i prouzročeni lingvistički kaos. Temeljni problem jest pristup kao u katekizmima, temeljeći većinu poglavlja i paragrafa na jednostavnom pitanju i odgovoru koji slijedi, a odgovor je ispunjen sintaktičkim nelogičnostima, terminološkim promašajima i ponavljanjima.

Nepotrebno je sve protkano kvazi-poetičnim sintagmama, poredbama i metaforama koje naprosto pribjegavaju glorifikacijama i hiperbolizacijama – krivi žanr za takvo što.

No, “91. Decibel” hvalevrijedna je sinteza riječkih najvažnijih i kultnih mjesta na kojima su posijane rock i punk klice izrasle u pokret dominantan u hrvatskim granicama, a uz šturu faktografiju ugodno je sve nadopunjeno anegdotama i crticama prikupljenih od aktera i recipijenata polustoljetne priče zbog očite obiteljske atmosfere i dimenzije koja se uspijeva i dalje održati u našem kvarnerskom lučkom gradu.

Zanimljiv projekt ilustriran je impresivnim korpusom fotografija ispunjavajući prvotni cilj: nakon informiranja potaknuti čitatelja na posjet ovom riječkom rock muzeju.