Simon Reynolds: “Energetski bljesak”

Prošlo je deset godina od objavljivanja prve edicije ”Energetskog bljeska”. Novo izdanje je neizmijenjeno što se tiče postojećeg sadržaja i samo je prošireno za nekolicinu novih poglavlja.

Knjiga je prožeta svjedočanstvima sa i oko plesnog podija od strane
najpoznatijih aktera scene, kao i od samog autora. Intimistička je i
introspektivna poput svakog nedruštvenog plesa.

Paralelno, Simon Reynolds kao promatrač/sudionik neopisivom lakoćom artikulira upravo te neizbalansirane, oslobađajuće radosti ravea. Otkriva ih nanovo u nama, nama koji nismo zakinuti za sjećanja na svoje raverske dane, makar ona bila i obavijena gustom maglom. “Energetski bljesak” je napisan upravo kako bi razriješio tu maglu i prisjetio nas gdje se nalazila ta svijetlost u tami disko-kluba.

Nimalo manje važna jest enciklopedijska vrijednost ove knjige, za one željne informacija gdje se razvio neki žanr i sva njegova željena i ona bastardna djeca. Govoreći o samoj glazbi iznosi sljedeće zanimljive teze, kao na primjer da ‘kad se na nekoj underground sceni počinju koristiti termini ‘progresivno’ ili ‘inteligentno’ – (uglavnom drugačije interpretiranih u našem partijanerskom vokabularu), započinje medijska igra kao uvod u prodavanje tog undergrounda standardnoj strukturi glazbene industrije’, ili da se ‘freestyle njeguje u buržuarsko-boemskom miljeu lutajućih kozmopolita, a ne na hardkoraškoj dancerskoj sceni’.

On ističe njihove loše strane kao što su lišenost ‘soula’ kod prvog ili gubitka po njemu imanentnog imperativa plesa kod druga dva. Ne skrivajući svoje nesimpatije prema gore navedeni podpravcima, Simon Reynolds ih obrađuje jednako detaljno kao i ‘detroitski techno’ ili ‘čikaški house’. Svako glazbeno teoretiziranje on paralelno začinjava socio-političkim okvirom uslijed kojeg su ti žanrovi evoluirali.

Prožetost techno-scene konzumacijom narkotika čini možda centralnu temu “Energetskog bljeska”, a autor joj prilazi bez imalo autocenzure ili općeprihvaćene kritike. ‘Ekstazi kulturi’ daje dapače na važnosti, u segmentima kao što je smanjivanje huliganštine u Velikoj Britaniji. Tako vrlo poetski opisuje transformaciju navijačkog mentaliteta u figuru ‘ljubavnog huligana’ koji tek uslijed konzumacije ekstazija postaje svjestan da smije zagrliti svojeg muškog prijatelja.

Takvim stilom Simon Reynolds nadilazi suhoparno recenzentski pristup mnogih glazbenih publikacija, pogotovo kada je riječ o elektronskoj glazbi.

Na česte optužbe da je rave praznoglava glazba, autor iz vlastitog iskustva odgovara sljedeće: “Rave uglavnom lišen stihova i gotovo nikad otvoreno politički, me je ustvari politizirao. Nagnao me da kroz praznoglavu neposrednost bolje razmislim o pitanjima staleža, rase, spola i tehnologije.” Utoliko rave kao i sama knjiga provocira pitanje: je li moguće kulturu temeljiti na senzacijama i fascinacijama umjesto na istinama?

Od pojave ravea, više se definitivno ne trebamo pitati ‘što glazba znači nego kako ona djeluje’. U vrtlogu plesnih iskustava ne tražimo objašnjenja od životne važnosti. Ipak bilo bi otužno vjerovati, da nas je praksa rejvanja ostavila bez i jednog odgovora na takav tip pitanja. Ako i je, na razini svjesnog, neka ova knjiga bude mali freudovski eksperiment koji će zagarantirano rezultirati ‘smajlićem’ na vašem licu.

Popriličan broj stranica, njih 575 od korica do korica, mogle bi prestrašiti određen broj čitatelja. Riječ ohrabrenja za one nevične biblijskom obujmu jest da “Energry Flash” sačinjavaju 24 zaokružena poglavlja, svaki zasebno u prosječnom ‘trajanju’ kojih dvadesetak stranica.

Nakon što ju pročitate pogled u vaše lice, kao ogledalo vlastite raverske prošlosti, izbrisat će svaku sumnju da je ijedan plesni korak koje ste napravili bio uzaludan.