Petar Janjatović: “Ex Yu rock enciklopedija – Drugo dopunjeno izdanje”

Jedna od rijetkih stvari iz bivše nam države čiji spomen kod mnogih još uvijek izaziva nostalgiju, jugoslavenski rock, prije devet godina dobio je svoju prvu enciklopediju. Nadopunjena je tri godine kasnije i jedna je od rijetkih knjiga koja je izazvala tako velik interes na području cijele bivše SFRJ, budući da je to bilo prvi puta da se netko prihvatio sastavljanja jednog tako sveobuhvatnog djela.

Napisati enciklopediju bilo koje vrste nije lak posao, već dug i zahtjevan proces i vjerujem da je to jasno i onome koji u životu nije napisao ništa duže od kartice teksta. S druge strane – a to je slučaj sa svim enciklopedijama – čim odu u tisak one su praktički već zastarjele i moraju se nadopunjavati. Tako je nedavno i “Ex Yu rock enciklopedija” beogradskog autora Petra Janjatovića doživjela svoje drugo dopunjeno izdanje.

Petar Janjatović beogradski je novinar i glazbeni urednik, a otprije je poznat i kao koautor knjige “Drugom stranom – Almanah novog talasa u SFRJ”. Tih godina kada je tek izašla, Janjatovićevu enciklopediju u Hrvatskoj nije bilo jednostavno nabaviti, baš kao ni ostale knjige iz Srbije, budući da legalne distribucije još nije bilo pa sam se tako ja susrela s njom tek prilikom ovog dopunjenog izdanja.

Po načinu na koji je koncipirana knjiga me podsjetila me na jedan ljubljanski CD shop gdje su CD-i bili poredani po policama pod nazivima ‘strani’, ‘domaći’ i ‘bivši domaći’. Tako je i ova enciklopedija podijeljena na poglavlje o ex Yu bendovima koji su djelovali od 1960. pa do 1991., dok su u dva manja poglavlja obrađeni srpski bendovi te bendovi iz ostalih dijelova bivše Jugoslavije koji su afirmaciju stekli nakon 1991.

Pogoditi dobar omjer faktografskih činjenica i zanimljivosti možda je i najteži dio posla u pisanju ovakvog štiva, isto kao i ostati objektivan u situaciji kada moraš pokriti nešto što ne spada u tvoj vlastiti ukus. Janjatović tako kaže u predgovoru ‘da će svako, ko pažljivije bude preturao po knjizi, shvatiti između redova ko su bili moji favoriti, a o kome sam sa mukom pisao.‘

I doista, pažljiviji čitatelj shvatit će vrlo brzo o kome je autor pisao baš onako ‘iz gušta’, a o kome ‘samo zato što mora’. Jesu li tu neki bendovi ostali zakinuti količinom informacija ili dužinom teksta, u to ne bih ulazila jer mislim da je potpuno irelevantno uspoređivati koliko je prostora dobila npr. Riblja čorba u odnosu na Prljavo kazalište i Parni valjak (što je npr. zasmetalo jednog našeg kritičara), a i puno više od biografija velikih i poznatih bendova zanimale su me priče o bendovima o kojima ne znam ništa ili znam vrlo malo.

Uz pretpostavku da Janjatović bolje poznaje srpsku scenu nego ja, ne bih se previše zadržavala na dijelu u kojem su navedena manje-više sva bitna imena srpskog rocka u zadnjih 15-ak godina, od (abecedno) Atheist Rapa i Darkwood Duba, preko Eve Braun i Eyesburna pa do Lira Vege i Neočekivane sile koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar. Čisto anegdote radi, šteta što na popisu nema i benda 16x8x23 iz Stare Pazove, jer kako ne spomenuti bend koji je svoju udarnu stvar posvetio – Milošu Šestiću.

Što se tiče poglavlja u kojem su smješteni bendovi iz ostalih republika, mislim da se tu Petar Janjatović mogao i malo više potruditi. Hrvatska je u ovom zapisu predstavljena sa tri benda – En Face, Pips, Chips & Videoclips i The Bambi Molesters i njihove biografije odrađene su sadržajno ne baš pretjerano zanimljivo, ali faktografski korektno, isto kao i primjerice biografija slovenske Siddharte ili pak Ede Maajke.

No, ako pogledamo čisto statistički – po tri predstavnika Hrvatske i Crne Gore, četiri Slovenije, te po pet iz Makedonije i Bosne i Hercegovine – čini mi se da se Janjatoviću ovo činilo kao najjednostavniji recept – ubaciti po nekoliko bendova iz svake bivše republike ‘i svi sretni i zadovoljni’. No, koliko god to bilo ‘politički korektno’, ni uz najbolju volju ne mogu shvatiti po čemu su to značajni bendovi poput Monteniggers ili Vladimira Maraša (jeste li ikada čuli za njih?) da su zaslužili mjesto u ovoj enciklopediji, a isto tako nije mi jasno po kojem kriteriju su u izbor ušli bendovi Emir & The Frozen Camels ili pak Kultur Shock koji su osnovani i djeluju u Americi, a ne na području bivše Jugoslavije?

Ako ostavimo sa strane bosansku, makedonsku i crnogorsku scenu, koje ne poznajem dovoljno dobro, jako me čudi da autor spominje gore navedene bendove, a istovremeno se ne navode neka itekako zanimljiva imena novije hrvatske i slovenske scene (Psycho-Path? Why Stakla? Debeli precjednik?). Ne mogu se oteti dojmu da je Janjatović ovdje previše gledao da bendovi budu geografski proporcionalno raspoređeni, a manje se povodio načelom onoga što zaista vrijedi.

Na samom kraju knjige autor navodi i najbitnije domaće rock festivale (Gitarijada u Zaječaru, BOOM festival, Omladinski festival u Subotici…), kao i rock časopise koji su tada izlazili (Ritam, Džuboks, Ćao, Heroina…) te nabraja i nekoliko glazbenih web siteova koji su se pojavili u međuvremenu. Opet, čudno što nema pulskog Art & Music festivala koji je promovirao mnoge bendove o kojima Janjatović piše u svojoj knjizi, ali se spominje prilično marginalna I. slovenačka gitarijada iz 1968.?!

Što se tiče onog dijela enciklopedije koji je činio okosnicu prijašnjih izdanja, tu možete naći zaista sve – od opširnih biografija tada vodećih ex-Yu rock bendova do manje poznatih detalja kao što su oni da je Zdravko Čolić u mladosti bio atletičar i trčao na 100 metara, a Pero Lovšin svojevremeno radio kao urednik erotske revije. Možda će vas zanimati i tko je autor beogradskog grafita ‘Margita je dečak‘, zašto su švicarske feministkinje prekinule koncert KUD Idijota, kako je nastalo ime benda Gori Ussi Winnetou ili pak sistem po kojem je Marko Brecelj naplaćivao ulaznice u svom klubu u Kopru, a kao prilično opskuran podatak Janjatović navodi i da je Đoletova “U razdeljak te ljubim” zapravo pjesma o oralnom sexu (?!?!).

Svojevrsne traume izazvat će prisjećanje na bendove poput niškog Kerbera, Smaka ili YU grupe, ali s druge strane bilo mi je drago pročitati pokoju rečenicu o beogradskoj akustičarskoj grupi S vremena na vreme ili zagrebačkom bendu Karlowy Vary, prvom bendu na ovim prostorima koji je u svom radu upotrijebio ritam mašinu.

Priznajem i da nisam pojma imala da je hit pjesmu “Kolačići” Marine Perazić napisao Zoran Lesendrić Kiki, pjevač Pilota, kao niti da smo osim Oktobra i Novembra imali i bend Septembar, a osim Zlatnih akorda i Zlatnih dečaka i – Zlatne prste.

Ono što me najviše čudi jest da su u knjizi spomenuti i neki autori koji s rockom nemaju ama baš nikakve veze, kao što su npr. Srebrna krila ili Đorđe Marjanović, a niti jednom jedinom riječju ne spominju se bendovi poput Overflow ili Stelnikoff iz Celja. Ovi potonji jedan su od najboljih slovenskih bendova devedesetih, i osim svirke ispred Babes In Toyland u Ljubljani 1991. čitatelji ih možda pamte i po skandalu koji su izazvali u Sloveniji kada su na omot svog albuma stavili sliku Majke Božje Brezjanske koja u naručju umjesto malog Isusa drži štakora. Nespominjanje Overflow smatram još većim propustom, pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da su jedan od najcjenjenijih hrvatskih bendova u inozemstvu, a složit ćete se sa mnom da je njihov doprinos hrvatskoj rock sceni kudikamo veći od onoga dubrovačkog benda Buco i Srđan.

Isto tako, umjesto da se pisalo o Tutti Frutti Bandu moglo se naći mjesta i za koju crticu o bendovima kao što su Trobecove krušne peći i Sin Albert, a rockabilly fanovi upitat će se zašto nema Fantoma i Greaseballsa. Umjesto o Dinamitima Kiće Slabinca i teksta o kćerima Kornelija Kovača, radije bih pročitala ponešto i o bendovima kao što su niške Fleke i Ursula i provincijalac, makedonski Padot na Vizantija ili pak grupi Grad, ali ne onoj riječkoj koja je spomenuta, već istoimenom novosadskom bendu iz razdoblja novog vala. Šteta što nema nikakvih podataka i za Brazil iz Siska i beogradsku Oskarovu fobiju, dva odlična synth pop benda iz sredine osamdesetih.

Što se sadržajnih detalja tiče, Lidija Asanović nekoliko je puta prekrštena u Lidiju Asamović, a klavijaturist Parnog valjka Berislav Blažević postao je Berislav Blažeković. “Cesarica” Olivera Dragojevića pretvorena je u “Ćesaricu”, a autor nije spomenuo ni da je Đurđica Barlović, prva pjevačica Novih fosila, preminula 1992. godine. Isto sam tako gotovo sasvim sigurna da Denis Romac (ako mislimo na istog Denisa Romca), nikada nije bio gitarist benda Sin Albert, no taj podatak bi još trebalo provjeriti.

Da se mene pita, bilo bi možda bolje ovakvu enciklopediju napraviti kronološki (’60/’70/’80/’90 godine) jer bi to bilo daleko preglednije i stekao bi se bolji dojam onoga što se događalo u određenim godinama.

Pohvalno je što je autor je u knjizi na uvid dao i svoj e-mail kako bi mu se svi koji to žele mogli javiti pa iskoristite to i reagirajte ako smatrate da se u enciklopediji može još nešto poboljšati.

Pitanje koje će možda netko postaviti i prije negoli pročita ovu knjigu jest ima li danas, u doba Interneta, uopće smisla pisati enciklopediju? Ja mislim da ima, jer ljudi još uvijek vole uzeti u ruke nešto opipljivo i ukoričeno, a osobno čisto sumnjam da bih imala volje čitati 320 stranica štiva buljeći u monitor. No, tko zna, umjesto daljnjih izdanja ove knjige i njezinog nadopunjavanja od strane autora nije isključeno da, baš kao i Leksikon Yu-mitologije, i ona jednoga dana zaživi na Internetu gdje će je moći nadopunjavati sami korisnici.