Ukupno sam u životu izdržao pogledati možda minutu i pol sapunica, big brothera, survajvora i ostalih srodnika, no, svejedno, taj pogrom-program nemoguće je izbjeći. I skeptici se slažu da su Dinastija i Dallas bili mila majka za ovo danas.
No, nakon dojave prijatelja ipak sam snimio završetak Survivora ne bih li provjerio kakvu je to pjesmicu Severina zakopala širokoj publici kao povratak na scenu nakon naširoko publiciranog majčinstva.
I naravno, pokajao sam se, neću nikad više. Kad bi bili zločesti rekli bi a što drugo očekivati od ‘žena začuđenog pogleda’, kako ih zove moj prijatelj. To su one s visokim obrvama i velikim usnicama, skoro jednake, jer su izašle jedna za drugom ispod čekića najzaposlenijeg estetskog kirurga koji ih je modelirao prema istom predlošku, pa djeluju zategnuto i nekako začuđeno.
Budući je prije toga i glavni dnevnik HTV-a prenio vijest o Severininom doprinosu povećanju nataliteta, nije bilo teško zaključiti da su se big sisteri i brotheri razmnožili u glavne pore svakodnevice i da ih je sad već besmisleno ignorirati. Jer, dok mi njih ignoriramo oni nas teroriziraju, pa je možda bolje obrnuto.
Čudno je samo da se u Dnevniku ili Otvorenom nisu sjetili odmah i raspraviti tko je zapravo profitirao natalitetno, Beograd ili Zagreb? To je ujedno i jedina kvaliteta Severine, ona nas ipak spaja a ne razdvaja, ali sasvim slučajno. Najkraći zaključak, ovakvim medijskim rađanjima zapravo smo svi mi pobacili, i to odavno.
Srušilo se sve
“Srušilo se sve” pjevali su Jinx na koncertu na krovu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu u nedjelju navečer. S pogledom na zgradu MOL-a, pardon INA-e, i tako najefektnije opisali situaciju, bolje od svih narihtanih i pretencioznih medijskih analiza.
Najbolja pop i rock glazba ima tu kvalitetu da vas uz zavodljive taktove tjera na ples, sve je naizgled veselo na površini, ali ispod kulja. Coki je kao jedan od naših najsposobnijih autora dokaz tome, a i odavno je bio u pravu; more je sve dalje mnogima, sve se srušilo, na zapadu nije kako se čini, a da smo se voljeli manje onda bi tek bilo gusto.
U toj istoj zgradi muzeja na otvorenju su svirali The Bambi Molesters pa se čini hvalevrijednim da neke institucije vođene sluhom kustosica pokušavaju i kod nas ozakoniti rock glazbu kao umjetnost, što je na zapadu općeprihvaćena pojava već nekih pedesetak godina. Nije im lako pored svih big brothera i smanjenih budžeta, ali smo nakon The Beatlesa, U2 i RHCP i mi dobili koncert na krovu, mada smo trenutno u podrumu.
Međuneljudski odnosi
Može li se uopće zamisliti bolji početak ljeta nego uz glazbu Jinxa koji su sinonim inteligentne, ali privlačne, zavodljive i suštinski komercijalne rock glazbe? Mnogi naslovi Jinxa precizno opisuju teške boje oko nas i zapravo tek poslije shvatite zašto dobra glazba nije nimalo pretenciozna, jer sve se tu veli na pravi način.
Ako pomnožimo kvalitetu sa značajem i publikom, bilo bi logično da se još neki mediji zabrinu i poprate ovakav nastup. Mogli bi ga komotno staviti i u središnji Dnevnik, tzv. unreality show. Imalo bi smisla sa svim ovim nabrojanim. Međutim, situacija je drugačija i osim publike na krovu MSU – koja je opet ispala nekakva pametna elita i ekskluziva – medijski prostor i dalje je širom otvoren međuneljudskim odnosima i sisanju bedastoća koje nemaju veze ni sa čim.
Da skratimo; ako osvjedočeno dobri, ali i popularni domaći profesionalci ne mogu dobiti na tv prostora osim u Ružioni, a svakojake budalaštine mogu, onda se čini da riječ survajvor dobiva širi smisao i da smo zapravo, htjeli-ne htjeli, svi mi dio nametnutog survajvora i ne piše nam se dobro.
Ima li medijskog b(l)oga?
Darko Glavan jednom je prilikom dobro rekao da ne treba podcjenjivati neukus masovne publike, ali neukus urednika po medijima, onaj ‘izvršni’ neukus, još je bitniji. To što netko sluša, gleda ili čita njegova je privatna stvar, ali javni neukus postao je kod nas uobičajen i funkcionira po onoj ‘šalji dalje’.
I logično je da se svi pobune protiv suspenzija udijeljenih novinarkama na HTV-u ili protiv tužbe obiteljske desnice protiv novinarke zbog izvještaja sa Split Pridea, ali o neukusu urednika koji guraju govna umjesto pite još se ne raspravlja. Jer ukusi su različiti. Jesu, ali o ukusima se raspravlja, a pogotovo kad vas netko medijski maltretira s ekrana kojeg i vi financirate stalnom pretplatom. A i kultura je manje važna od politike, osim one za koju se uvijek nađe mjesta a nikoga ne zanima, starinske, konzervativne kulture akademika koji ni Ivicu Đikića ne bi primili u svoje redove.
Srećom, medijski prostor za djelovanje je otvoren ko Napster prije nego su ga zabranili. Društvene mreže generator su diskusija mimo oficijelnih medijskih kanala i samo bi zakleti pesimist rekao da je šteta izazvana širenjem prostora – u kojem svatko može reći što hoće, pa makar i krivo – veća od štete izazvane šutnjom i neradom ‘službenih’ medija.
Ima li medijskog b(l)oga stoga je praktičnije pitanje nego ima li ‘onog pravog’, jer o ovom gore ne odlučujemo mi, a ovaj medijski često je pravi baja koji nam svakodnevno zagorčava život i dila informacije i pjesmice kako mu se svidi.
Kao što je netko pametno rekao na Facebooku u vezi očekivanog rasističkog ispada hrvatskih navijača na utakmici protiv Italije; nije majmun onaj kojemu bacaju banane, već onaj tko ih baca. A pored tih najgori su oni majmuni koji bačene banane medijski distribuiraju dalje i ‘gađaju’ televizijsku publiku, radeći od svih nas skupa majmune…
