…i postao amebasta, razlivena trodnevna manifestacija čiji bi program stao u jedan dan?
Odgovor je jednostavan – svojevoljno. Tehnički govoreći radi se o festivalu, jer festival je sve što traje dva ili više dana, mada su se kod nas festivalima zvale i jednodnevne gaže.
No, bez obzira o koliko dana govorili, to ništa ne govori o vrijednosti ili kaloričnosti nekog festivala i njegovog programa. Pogotovo ako pretendira biti ključni događaj regije, ili se hvali PR odjecima u inozemstvu.
A još više ako govorimo o osmoj godini nekog festivala, što je već zrelo doba kad bi se trebali pokazati rezultati. Znamo da svakoj ozbiljnoj novotariji treba par godina da dođe do publike, pa do sponzora, pa da se onda etablira kao ‘velika’ stvar.
Regionalna mini-sila
Na primjer kao Exit? Ali, ako nakon osam godina uslijedi repertoarni pad kakav ove godine ima INmusic, onda možemo razglabati o recesiji, propuštenim prilikama i kukati kako nas neko izvana jebe, a mi smo neshvaćeni i najbolji na svijetu, pardon, u regiji, prava mini-sila.
I onda recesiju svatko koristi kako zna i može, najviše kao kišobran protiv prigovora, ali kako vjerovati organizatoru ‘na problemima’ kad je napravio suprotan potez; umjesto da skrati održavanje festivala ili ga zadrži na dva dana, on ga je megalomanski razvukao u epsku priredbu koja time samo košta više, a nema nikakvu podlogu u programu. Osim da vas satima drži na blatnoj travi na kojoj, nota bene, satima čekate u redu za piće ili da pojedete piliće i kobasice. Drugu večer redovi su bili manji, ali je puno manji i program na drugoj pozornici koja niti izbliza ne nudi atraktivna imena kao prijašnjih godina.
Krive procjene
Znači, nije problem recesija nego krive procjene. INmusic je utemeljen u vrijeme kad kod nas nije bilo rock festivala, mada smo zemlja poznata po tisuću otoka i bar toliko festivala i zabavnoglazbenih užasa koji se pod tom egidom, čini se, organiziraju u svakom gradiću s više od tristo stanovnika..
INmusic je bio prvi domaći rock festival, skoro četrdeset godina nakon Montereya i Woodstocka. Pa tko onda tvrdi da je rock glazba imanentna ovim prostorima? Jest vraga. I krenuo je INmusic dobro; prvi je imao dobre izvođače, izvanredne čak, pa onda puno izvođača, što čini svaki pravi festival, a imao je bogami i sponzore. I to dobre, u toj mjeri da niste više znali je li Vip, Pip ili je T-Com, ali je funkcioniralo.
‘Menadžeri’ i menadžeri
Kod nas se često prodaje priča da je netko dobar menadžer, a on jadan samo ima izdašnu lovu iza sebe, ili pomoć države, pa i u kulturi. Kad nema te love, onda sve propadne i više nitko nije dobar menadžer. A znaju propasti i kad imaju love. Jer nisu dobri menadžeri, nego manekeni.
U međuvremenu su došli i prošli varaždinski Radar, zagrebački Rokajfest, no, INmusic je o(p)stao. Mada nikada nije stigao ni blizu statusa novosadskog Exita ili mađarskog Szigeta, krenule u priče kako je baš INmusic regionalna sila. No, INmusic nikada nije bio ni lokalna sila; usprkos trudu organizatora i podršci medija, pa i velikih sponzora, Zagreb nikada nije živio za INmusic. Bila je to igračka ljudi povezanih s glazbom i publike, ali nikad previše masovne. INmusic nikada u povijesti nije prodao više od 10 tisuća ulaznica po danu, što i nije neka masovnost.
Tko je kriv? Svi po malo, ali neki više. I Grad koji nije imao sluha za zahtjeve i prijedloge organizatora, ali i organizator koji je kampanjski ‘radio’ festival i nikada ga nije uspio pretvoriti u stvarnu priču ovog grada, a kamoli regije ili Europe.
Malobrojni stranački turisti
Nemojmo se zajebavati, na Zrće ili na istarske festivale Outlook i Dimensions inozemna publika dolazi masovno i to se vidi i čuje. Na INmusic dođe tek pokoji turist koji je u Zagrebu, a ni Zagrepčani nisu hrlili hrpimice, s obzirom da govorimo o (barem) milijunskom gradu.
A kad nakon sedam godina, kao ove sezone, dobijemo festival koji nema pravog headlinera, iliti glavne zvijezde, onda je priča u banani ma koliko neki tvrdili suprotno. Naravno, svaka čast Iggyu Popu i The Stooges, ili dobrim bendovima popur Arctic Monkeys, Bloc Party ili Basement Jaxx, ali ne bih rekao da su to headlineri, tj. velike zvijezde stvarno velikog festivala. Pa još u osmom izdanju? A i gledali smo ih već u Hrvatskoj, Iggya i na INmusicu, znači govorimo o reprizama kao i ranije u slučaju Franza Ferdinanda, pa i Nicka Cavea. Zašto, recimo, ove godine nema Suede, Atoms For Peace, Queens of the Stone Age, The Killers ili čak i Cavea, koji svi sviraju po okolnim zemljama, čime bi festival zadržao kakav-takav rejting i logičnu progresiju? Ako se već radi ozbiljan festival.
Nategnuta satnica i dnevnica
I uz velikog sponzora iz pivske branše, INmusic nije ove godine našao snage da u priču uključi stvarno velika imena, ili bar više njih koji bi opravdali ovakvu nategnutu satnicu i dnevnicu. Možemo raditi usporedbe s bilo kojim europskim ili regionalnim festivalom i jasno će se vidjeti razlike u programima.
INmusic je postao mastodont čija bi tri dana trajanja trebala nešto značiti, makar na papiru, iako ni na papiru to ne djeluje uvjerljivo. Umjesto da se u ovakvoj situaciji priča sažme, ona se nepotrebno produljila na tri dana u kojima na prste jedne ruke možete izbrojati bendove koje bi htjeli vidjeti, i između njih provoditi po sat vremena čekajući na njihov nastup.
Linić i fiskalne blagajne krivi za sve
Ne bi to bio problem da i dalje, usprkos grešaka organizatora, ne slušamo priče o jako značajnom događaju, koji još uvijek pokazuje znakove ‘dječjih bolesti’ organizacije. Ne samo rapidni programski pad, a ne moramo niti spominjati gužve za jelo i piće, zbog fiskalnih blagajni naravno.
One i Linić su krivi za sve. No, sjećam se prijašnjih godina, kad ih nije ni bilo, kako smo sat i pol čekali u redu, gledali Sonic Youth ‘iz kosa’ i čekali da kupimo to prokleto pivo. A nije bilo fiskalnih blagajni. Znači, radio se o grešci organizatora, kao i u slučaju ovogodišnjeg programa.
Prodane ulaznice i popis glazbenika
Što je najgore, slučajno sam na HTV3 pred tjedan dana vidio emisiju novinarke Jelene Jindre o rock-festivalima, s gostima Matom Škugorom iz Žednog uha i Terranea, Sanjinom Đukićem iz Exita i Zoranom Marićem iz INmusica.
I umjesto da se u ovakvoj situaciji, koju svi otprilike znamo, Marić ponaša racionalno, našao je vremena prozivati kolege i prodavati besmislene teze o tome kako je Exit izgubio vodeću poziciju u regiji pred par godina, pa kako je onda preuzeo neke moderne principe rada INmusica i povratio taj vodeći status, kako su iz Exita znali podijeliti desetak tisuća ulaznica, valjda da ne bi bili prazni, i kako je u suštini INmusic superioran po svemu, pa i njemu.
Nekonfliktni Škugor i Đukić nisu željeli ulaziti u raspravu s Marićem, jedinim demagogom među njima te večeri, a nisu imali ni razloga. Svi festivali imaju neke probleme, ali zbroj prodanih ulaznica i popisi glazbenika konkretno govore tko je kakav, zašto je takav, pa i ove godine.
Loš glas se daleko vidi
Medijski odjek među njima prilično je različit; Jindra je u jednom trenutku pitala zašto je Exit poznat po susretljivosti prema novinarima i medijima, na što je Marić ‘podmetnuo’ onih deset tisuća podijeljenih ulaznica, pokušavajući zamaskirati bahatost INmusica nelojalnom pričom da na Exit ni novinari ni publika valjda ne bi došli da im se ne dijele ulaznice besplatno.
No, priča je daleko od toga, dobro se zna koliko tko prodaje ulaznica i kako radi. Bez obzira na probleme koje imaju i oni, Exit i Terraneo su promišljeniji, sadržajniji u koncepciji i ‘normalniji’ u odnosu prema posjetiocima, i publici i novinarima, pa i u slaganju programa ove godine.
A dobar rad osjeti se u javnosti. Jer, kako veli ona stara, dobar glas se daleko čuje, a loš još i dalje. Pa i vidi na HTV-u, a bogme i travi Jaruna…
