Završen je treći festival Terraneo u Šibeniku, kako je Luka Benčić iz odličnih My Buddy Moose rekao na bini, ‘najbolji domaći rock festival’.
Zapravo i je, ali osim INmusica ja, a ni vi na žalost, ne znate za nijedan drugi. Govorimo isključivo o rock festivalima, ne o elektronskim ili onim rubnim poput skorašnjih Outlook i Dimensions u Puli koji su odlična, ali drugačija priča. 
Što si mi učinila od treće pozornice mama?
Bogme je i ovogodišnji Terraneo postao druga priča. Nešto bi trebalo promijeniti, a nešto se već i promijenilo. Ako su The Prodigy prvoga dana imali najviše posjetilaca, oko 15 tisuća, i ako je nekadašnja ‘treća’ pozornica postala poligon za DJ-e, gdje je bilo zanemarivo malo publike za vrijeme nastupa bendova uokolo, jasno je da su neke bitne stvari sada drugačije postavljene.
Glavna bina bila je za velika imena (mada mi nije jasno zašto i Dubioza kolektiv nisu bili tamo, nego na manjoj, a imali su više nego puno ljudi pred sobom), dok je druga pozornica bila za malo zahtjevnije, hajdemo reći malo manje komercijalne. Od simpatičnog britanskog američkog dvojca The Bots, koji nam je valjda trebao biti zamjena za The Black Keys, do odličnih beogradskih Svi na pod i mnogih drugih.
My Bloody Valentine protiv The Prodigy
Osobno su mi najdraži bili My Bloody Valentine koji su, osim što su najbolji pogodak organizatora, brutalno glasnim setom tjerali nevjernike u bijeg, uši su krvarile, ljudi zapomagali, pri čemu se Kevin Shields pokazao da je briljantan arhitekt buke kao nauke. Bili su doista maestralni, da vas preplaše, osim što mu se glas malo čuo, ili nije uopće, pa ne znam je li to dio koncepta ili pogreška ton majstora.
Da je mene netko od organizatora pitao u vezi The Prodigy, rekao bih mu da je to ‘mrtav’ bend. I očito pogriješio. Gledao sam ih od odmah turneje nakon “Fat of the Land” i poslije još par puta, pa i u malom zagrebačkom Domu sportova, i uvijek su mi bili dosadan ‘live act’, pri čemu su najmanje ‘live’.
Umjetna ‘žega’ na pravu žegu
Ali to vjerojatno nije bitno; očito The Prodigy dobro korespondiraju s konzervativnom publikom kojoj je ‘vakav techno još ‘in’, pa su po pravoj ljetnoj žegi privukli najviše onih koji vole makar i umjetnu ‘žegu’.
Što se promijenilo na Terraneu? Pored toga što na drugoj pozornici nije bilo niti izbliza toliko zanimljivih, novih rock imena kao prošlih godina, prema izboru headlinera jasno je da sve manje govorimo o rock festivalu. Ne mora to biti problem ako je dobro napravljeno.
Partijanje ispred mjuze
Vjerojatno se promijenila i publika, iako je ambijent i uređenje prostora bilo slično. No, ako je istina kao što sam čuo da su ljudi ulazili prve večeri nakon nastupa The Prodigy i kupovali ulaznice u dva sata ujutro, očito je da nisu došli slušati neku gala mjuzu kao prošlih godina, nego ‘partijati’ na koncu kraja. Kod nas je to još moderno, pa i na rock festivalu.
Super za organizatora. I drugih večeri dogodilo se da je tek iza ponoći bio puniji teren, ali daleko manje nego prve, što nam govori nekoliko stvari.
Festivalska koncepcija ‘u vodi’
Ako se na rock festival obično uđe po danu da bi se vidjelo što više (pretpostavlja se dobrog) programa, a Terraneo se puni tek kasno navečer, jasno je da se ne radi samo o festivalskoj publici. Ili se radi o slabijem programu? Očito su neki došli malo se ‘izdivljati’ i to je, naravno, dozvoljeno. Ali onda festivalska koncepcija pomalo pada u vodu.
Bez želje za izravnom usporedbom, jer je to nemoguće i nepotrebno, treba reći da je Exit pred par tjedana bio pun od popodneva na dalje, a bilo je više pozornica.
Još jedna promjena jasna je iz programskog izbora; ako su prvu večer glavne zvijezde bili The Prodigy (staromodna electronica), a treće Wu-Tang Clan (uz dužni rukoljub, također ‘sample act’ s par odličnih MC-a naprijed) i uživo bljedunjavi Aloe Blacc (dakle staromodni hip-hop i pop-soul), jasno je da je rock ‘izgubio’ na glavnoj pozornici.
Naprijed i nazad
Pogotovo znamo li da je My Bloody Valentine – nimalo staromodne nego bolno radikalne i fwd luking – gledalo najmanje ljudi od svih bendova na velikoj pozornici, možda dvij tisuće ‘preživjelih’. I to je naravno legitimno.
No, vidio sam kad je Kevin Shields s društvom nakon nastupa ušao u svoj šator u backstage, vidno nasmijan i zadovoljan, skoro s ironičnim cerekom na licu. Vjerojatno je lijep osjećaj biti zvijezda festivala s tako beskompromisnom glazbom, i dobiti tolike novce, a nimalo ne razblažiti radikalnu koncepciju. Dapače, reunion posjeta My Bloody Valentine bila je top-izbor organizatora.
Možda nam svima toga fali? Možda nam fali – pored te proklete ‘treće’ pozornice gdje smo dvije godine gledali neke od najzanimljivijih imena – želja da se stvari pomiču naprijed a ne nazad?
Terra-neu u promjenama, da li boljim?
Suštinski, to je stvar izbora organizatora. I to je legitimno. Osobno mi je daleko više odgovarala koncepcija Mate Škugora, možda zbog subjektivne podudarnosti glazbenog ukusa, a sad je Terraneo nešto drugačiji, skoro pa Terra-neu. Jel i zato i bolji, ili moderniji ili dosadniji, kakav je uopće? Ako ste bili vjerojatno imate mišljenje.
Još bi dosta toga trebalo promijeniti, dapače, ali da li ‘naprijed’ ili ‘nazad’ pitanje je sad? Ne i popratne stvari poput štandova s hranom, koji su, kao i prostori festivala, bili čak i bolje i šire zamišljeni, te preciznije realizirani nego prethodnih godina.
Ostalo je, rekli smo, stvar organizatora i onih koji će to na Terraneu tek postati. Ako je prve večeri bilo 15-ak tisuća ljudi, a druge i treće puno manje, čini mi se da se izgubio image (a bogme i publika) Terranea koja je voljela malo zanimljivije a ne zicer stvari.
Jedan sasvim običniji festival
Sad smo, opet mi se čini, postali obični, ili barem običniji festival, za neku možda i običniju publiku. Ali je nema previše, a čini mi se da bi ona htjela još ‘običnije’ izvođače na festivalu, što bi mogao biti dvosjekli mač, i koncepcijski i financijski.
Ljudi, naime, danas više nisu volovi, sve znaju i čuju. Ako ste za ozbiljnu ‘headliner priču’, dovedite Atoms for Peace, Suede, The Black Keys, Jacka Whitea ili Queens of the Stone Age, ili Nicka Cavea & The Bad Seeds, pa će i ‘futurizam’ i ‘retro’ imati najbolje zastupnike. Inače pričamo o kompromisnom ‘konceptu’, a publike ipak nema više nego lani.
Gdje je exit?
Ovako se radi o polovičnom dojmu. Novosadski Exit ove je godine opet otišao ‘naprijed’, i to daleko, i brojem publike i profilom izvođača, neusporedivo jačim.
Terraneo u najmanju ruku stagnira. Koliko je to pametan izbor i kako, po naški rečeno, doći do exita vidjet ćemo idućih godina…
