Teško da se početkom 80-ih za četvoricu jedva maloljetnih metalaca iz brazilskog ‘šporkog starog grada’ Belo Horizointea moglo očekivati puno više od sviranja obrada na lokalnim tribute svirkama… no, sudbina ima čudne putove.
Danas je malo poznato da je krajem 80-ih Brazil bio pun thrash i death metal bendova, od kojih mnogi, po mišljenju nekih thrashera, stoje rame uz rame s Kreatorom, Destructionom, Sodomom, Slayerom i sl. No, glavne odlike thrash i death metala – bubnjanje koje i najveće flegmatike tjera na mahanje glavom, brzi rifovi od kojih adrenalin teče u potocima i vokal koji kreštanjem i urlanjem budi najdivljije instinkte – su do pojave Sepulture u Brazilu bili gotovo nepoznati.
Kroz gotovo cijelu karijeru bend se, za razliku od svojih kolega, bavio socijalnom tematikom – posjećivali su indijance čija je područja u prašumama Amazone otimala vlada, posvećivali su svoje tekstove vitalnim problemima Brazila i zemalja trećeg svijeta i uvijek bili aktivni u borbi za ljudska prava. Oni naprosto nikad nisu postali rock zvijezde, tj. nisu prekinuli veze sa svojim korijenima.
Paulo. Jr., Jairo Guedez, te Max i Igor Cavalera su izdajući prvijenac “Bestial Devastation” 1985. postali očevi brazilskog death metala. Taj split sa kolegama iz benda Overdose, unatoč kvaliteti, ostao je nezapažen. Sljedeće godine izdaju “Morbid Visions”, svoj prvi pravi album, koji ih proslavlja u rodnoj zemlji. Iste godine Jairo Guedez, gitarist, napušta bend i na njegovo mjesto dolazi Andreas Kisser, koji u bend donosi novu svježinu. Album koji je obilježio 1987. bio je “Schizophrenia”, po mom mišljenju najbolji album Sepulture te jedan od najboljih metal albuma ikad.
Za razliku od prva dva albuma, koja su bila urađena pomalo amaterski, “Schizophrenia” je odmah dala naslutiti da je bend ušao u novu fazu – žestina je ostala, no umijeće se poboljšalo. Intro u Schizophreniu, koji se prelijeva u fenomenalnu stvar “From the Past Comes the Storm” čine neopisiv uvod u sam pojam Sepulture – čista moć, žestina, mladenačka volja za životom, koja se najbolje manifestira u sljedećoj stvari, po mom skromnom mišljenju najboljoj Sepulturinoj pjesmi uopće – “To the Wall”. Schizophrenia je doživjela mnoge podsmijehe zbog svojih tekstova – naime, članovi benda su pisali pjesme na materinjem portugalskom i potom ih na engleski prevodili riječ po riječ, tako da su im tekstovi bili u najmanju ruku smiješni. No, bez obzira na utjecaj gramatike na ljubav lingvista prema njima, Sepulturi je ovaj album donio proboj.
Potpisali su za RoadRunner, nizozemsku izdavačku kuću, za koju dvije godine nakon toga izdaju i “Beneath the Remains”. Na tom albumu uvode socijalne motive Brazila i drugih siromašnih zemalja u svoje tekstove – glad, kriminal, prostitucija, mafijaški obračuni, brutalnost policije, političke borbe i ratovi postaju glavom tematikom Sepulturinih pjesama. To remek djelo, koje ih sada od deatha približuje thrash metalu, vodi ih na prvu međunarodnu turneju, gdje nastupaju uz svoje uzore iz mladosti – Motorhead, Metallicu, Venom, ali i kolege – vršnjake: Slayer, Sodom, Kreator, itd.
1991. izdaju album “Arise”, koji im donosi nastup na festivalu Rock in Rio, a potom i pravu međunarodnu slavu. Nastupali su na svim open-air koncertima u Brazilu, no sada ne kao predgrupa, već kao head-lineri. Već su tada među metalcima iz cijelog svijeta uživali kultni status. No, nakon “Arise”-a bend se zaželio nečeg novog – death i thrash metal postali su gotovo mainstream, ‘isfurani’. U glazbu počinju uvoditi motive iz rodnog kraja – domorodačke bubnjeve, ritmove amazonskih indijanaca i njihove originalne instrumente. S tim albumom Sepultura ulazi u novu fazu – dobivaju MTV-ovu nagradu za najbolji brazilski video spot te odlaze na veliku turneju po svijetu.
Nakon duže stanke, 1996. izdaju novi album – “Roots”, koji bi se mogao opisati kao folk-metal. Većina albuma posvećena je društvenim problemima, neke su pjesme i na portugalskom, na jednoj pjesmi im gostuje i DJ Lethal, a nažalost nestalo je žestine – počeo je silazni put za Sepulturu. Već se tada vidjelo da je bend potpuno odstupio od mladenačkih ideja o glazbi – dok su se u početku poistovjećivali za njemačkim thrasherima, američkim death metal bendovima, Motorheadu, Venomu itd, sada postaju srodniji bendovima nove generacije, poput Deftonesa.
Max Cavalera, frontmen benda, najbolji vokal thrash i death metala, čovjek čiji je fenomenalni hrapavi glas bio glavno obilježje Sepulture, uskoro je napustio bend. Iako je i ranije imao side-projekte, njegova odluka je sada bila definitivna, osobito zbog sukoba s ostatkom benda. Osnovao je novi bend – Soulfly, koji stilom najviše podsjeća na Sepulturu sa albuma Roots.
Sepultura je nakon prvobitnog šoka nastavila sa novim vokalom Derrickom Greenom. Novi je pjevač bio naprosto loš, još jedan tipičan death metal vokal – dosadan i monoton. Sa Greenom je ostatak benda snimio 3 albuma – Against (1998.), Nation (2001.) i najnoviji uradak “Roarback” (2003.). Unatoč brojnim pozitivnim kritikama, suradnjom s mnogim poznatim metal glazbenicima (kao npr. Jason Newstead), novija Sepultura me nikada nije uspjela ‘zadovoljiti’ poput stare. Ni glazba, ni tekstovi ni žestina na novijim albumima nemaju više onaj pravi mladenački žar.
No, unatoč gubitku, po mom mišljenju, najvažnijeg člana benda te nešto lošijih albuma od onih starih, oni i dalje na koncertima, koje smo u Hrvatskoj imali priliku vidjeti samo preko malih ekrana, nose onaj istinski metalski duh koji su na albumima izgubili – izmjena ogromne energije između benda i pubike, zajedničko urlanje i jednistvo u predanosti divljim ritmovima i dalje su oni pravi – čak će i najzagriženiji thrasheri i death metalci morati priznati da su koncerti Sepulture i dalje još jedna od najboljih metal atrakcija u svijetu.
Unatoč proteklom vremenu, promjenama u postavi i zvuku benda, Sepulturini albumi i dalje su redovni posjetitelji mog CD playera, a vijest o njihovom dolasku u Zagreb me jako obradovala. Legende ipak ostaju legende.
Jurica Matošević
