Pjevala je o jednoj mladosti, pa je imala jedan dan kad je bila malo luda i srušila mostove od sna. Vjerujem da neću pogriješiti ako za Josipu Lisac kažem da je prva dama naše glazbene scene. Upravo zbog tog ‘statusa’, priznajem da sam po prvi puta osjetila i malu tremu prije samoga intervjua.
No već nakon nekoliko sekundi razgovora, trema je nestala, i uslijedio je ugodni dužeminutni telefonski razgovor, za koji vjerujem da neće biti prigovora doma, kada dođe telefonski račun. Šalu na stranu, u nastavku slijedi intervju, u kojemu je gđa. Josipa dotakla povezanost glazbe i teatra, spomenula brojne svoje suradnje, te se također osvrnula i na općepopularnu najezdu folk glazbe u nas.
Uskoro nastupate u Boogaloo klubu, u Zagrebu, točnije 2.lipnja, pa me zanima kako to da ste odabrali upravo to rockersko mjesto, da tako kažem?
Pišta me nazvao i zapravo je on glavni ‘krivac’ za to. Bio je sladak sa riječima, predložio je jedan ovako proljetno-ljetni koncert, i tako da sam pristala na to. Veselim se tome koncertu, svakako, mislim, ja se uvijek veselim koncertima.
Spremate li možda kakva iznenađenja?
Pa baš sam sad maloprije komentirala, šta znače zapravo ta iznenađenja. Smatram da si ti sam kao izvođač, iznenađenje, i to nosiš u sebi. No, u krajnjoj liniji, svaki koncert nosi neke nove trenutke, improvizacije i slično. Moj specijalni gost na koncertu će biti Elvis Stanić, tako da ćemo izvesti i ovu novu pjesmu, u kojoj sam gostovala na njegovom novom albumu. Smatram da imam dosta zahtjevnu publiku, i što se tiče tih nekih iznenađenja, to je više nekako da sam ja uvijek bila dosta zahtjevna prema sebi, pa mi se čini da je to ujedno i prešlo na publiku, nametnulo se, tako da je sada postalo sasvim normalno da publika traži od mene nekakva iznenađenja, novosti i slično. 
Nisu sad to nekakva specijalna iznenađenja, to je sve u nekakvoj normali. Nije to ništa ekstremno, ekscentrično, nije niti komplicirano, nego dapače, ja sam izuzetno normalna u današnjem svijetu, kad svi trebaju i žele nešto specijalno, nekakve efekte ovo ono, pa kad se priča o tome koju haljinu nosiš, kakvu imaš frizuru, a najmanje se onda priča o glazbi. Ja kad sam to sve radila, ljudi su bili zgroženi, a sad je to postalo popularno. I sad kak bi se ja trebala ponašati?
Što se tiče Vašeg stila i Vaših kreacija, sami ste sve razvili, i u početku su ljudi to teško prihvaćali, bilo je i nekog izrugivanja, sumnji, i slično. Jeste li ikada posumnjali zbog toga u sebe i zapitali se da li možda trebate pristati na neke kompromise?
Ne, nikada, baš dapače suprotno. U takvim situacijama možeš i pokleknuti, i mnogi su u takvim teškim situacijama, da se tako izrazim, vidjeli da to baš i ne ide, pa su krenuli nekakvim drugim putem. Ja sam si već davno, davno odabrala put kojim sam krenula, i odabrala sam baš takav put na kojem će biti puno tih testova, puno iskušenja, problema. Moj Karlo bi govorio da je to ‘per aspera ad astra’ i uvijek je tako. Da bi nešto bilo dobro, ne može to samo tako pasti sa neba. Ti dobiješ taj dar, taj talent, ali moraš se uvijek suočiti sa onim što si učinio, moraš biti ustrajan i ići na rizik. U tome možeš dobiti ili izgubiti. Međutim, ako ne dobiješ to odmah, moraš biti mudriji i shvatiti da to nije dobitak kao kada dobiješ na lutriji, razumijete, nego su to neki drugi dobici, koji su dugoročniji. To su zapravo jedna ulaganja koja ti se vrate za 10-20 godina, čak i 30 godina, uopće ne pretjerujem.
Jer ako su se meni izrugivali tamo 70-ih godina, pa onda opet i 80-ih, pa to su već nekakvi vremenski procesi i periodi. Ja ne bih to radila i nikada niti nisam radila nešto zato što mi je netko to rekao, nametnuo. Mogu poslušati neki prijedlog, ali kada je u domeni onoga što ja želim i kada je to povezano sa mnom. Željela sam uvijek imati takav vizualni izričaj, pa su mi poslije prilijepili taj izraz ‘image’. To uopće nije nikakav imidž, već je to identitet, to pokazuje onakav kakav ti jesi, da li to proizlazi iz tvojih uvjerenja. A vidi se kada je nešto iz uvjerenja, a kada je nešto nametnuto. Tada oni kojima je to nametnuto mogu pokleknuti, pogotovo u invaziji negativnih kritika, podrugivanja, smijeha, neprihvaćenosti, itd. Međutim, ako je to sa uvjerenjem i ako ja znam da je to ono što taj netko to ne zna, to nije moj problem, to je njegov problem. Tu je također riječ i o vizijama, koje ja zapravo tamo negdje daleko vidim, i postoji to nešto što bih željela, no ne mogu to ispričati, prepričati, mogu pokazati i sada je stvar ukusa. Nekome se to može svidjeti, nekome je to užasno.
Međutim, ako to dolazi iz unutrašnjosti, iz same osobe, to je onda iskreno. Jer ja nikada nisam kreirala neku ‘ružnu sliku’, već sam se pojavila u ‘neuobičajenim slikama’, e sad to više nije moj problem. Jer meni neuobičajeno, ono što ne vidim svaki dan, nešto što je drugačije, što je van klišeja, van učestalosti, ja to prihvaćam objeručke. I to zato što mi je svjetonazor malo širi. Onaj tko to ne može, on ima problem, a ne ja. E tu sad osoba treba biti jako ustrajna i jako dugo čekati potvrde. No da budem iskrena, uopće nisam čekala potvrde, jer ja sam tu potvrdu imala već u sebi., zato sam i izašla van sa tim. Ne bih htjela zvučati sada jako prepotentno, no osoba zapravo mora znati što hoće, mora imati neku sigurnost, pogotovo u sebe.
Ovo bi ujedno onda bio i Vaš savjet mladim glazbenicima, koji tek počinju sa karijerom?
Da, može se to i tu primijeniti. No svi oni se moraju malo igrati, da tako kažem, igra je jako bitna, u pozitivnom smislu. Taj rad na sebi, neke promjene. Da se razumijemo, ja poštujem tradiciju, no ona je ipak samo jedan segment. Znam ja što je klasična slika jedne lijepe žene, klasično obučene, nemam ništa protiv toga, međutim ja da isto to stavim na sebe, to ne bih bila ja. Jer u čitavoj svojoj karijeri, ja sam cijelo vrijeme radila na sebi, i pronašla sam stvari koje meni stoje, u kojima se osjećam sigurno, jer ne izlazim van nesigurna. E sad opet, to je definitivno stvar svjetonazora i pogleda na sve, na svijet. Tu je netko vrlo uzak, a možda sam i ja preširoka.
Spomenuli ste taj svjetonazor i rekla bih da je to kod nas možda i problem. Iako se često volimo hvaliti kako na stvari gledamo ‘zapadnjački’, na kraju se u nekim stvarima, nekim sitnicama to i ne pokaže takvim, pa onda slijede komentari kako smo ipak ‘pravi Balkanci’. Pritom, ne želim nikoga uvrijediti, naravno.
Kao prvo, to je dosta delikatno pitanje. Nikada u životu nisam osjećala da živim na Balkanu, i moje razmišljanje i moj način života nema nikakve veze s Balkanom. Tijekom svih ovih godina sam jako puno razmišljala o svima nama, o Hrvatskoj općenito, jer sam putujući po svijetu susretala jako uspješne ljude, koji su stvorili izuzetne karijere, pa sam nas uvijek stavljala na neki pijedestal, na neku zavidnu razinu. No, moram priznati, da sam se ovih posljednjih godina pomalo i razočarala, i da sam se zapitala: “Pogledaj oko sebe. Što vidiš?”
Pritom mislim na izričaj, kulturu, način života, kakvima se predstavljamo, kakvi zapravo jesmo. I zbog toga mi je dosta teško, no neću se sa time pomiriti i ne želim se sa time pomiriti. Vjerujem da se tu može još dosta toga promijeniti, jer me stvarno boli kada čujem oko sebe naprosto jedan drugačiji način izražavanja, jednog primitivnog izražavanja, naročito glazbenog. Od glazbe do onoga svega kako ljudi zapravo žive, puno upitnika imam u svojoj glavi, međutim imam nekakvo povjerenja da je to možda jedna prolazna faza.
Pretpostavljam da se to, što se glazbe tiče, posebno odnosi na ovu najezdu folka kod nas?
Da, da, kad sam to rekla, onda sam i na to također mislila. Zašto bih uvijek ja morala pročitati kritiku o sebi, tipa: “Kada ona pjeva, to je prvo visoko, pa je nisko, joj, pa ovo i ono, ludnica lijevo, desno, kaj ona sve radi s tim glasom”, dakle mislim na vokalne sposobnosti. Kada se kritika upućuje nekim stranim vokalistima, onda se to donosi kao kompliment, a meni je to minus. Još uvijek ovdje na domaćem terenu, za domaće autore, glazbenike itd., još uvijek ja pretjerujem. Samo malo, do kada će to biti? Do kada ću ja to pretjerivati? Do tada dok te osobe ne shvate da se to može raditi tako, i da to uopće nije pretjerivanje.
Samo te osobe ne znaju dovoljno o tome, da bi to mogle razumjeti. I sa time sam se morala pomiriti. Jer kao ja bih morala pjevati onako da to svaki može za mnom ponoviti. Na to ću ja onda odgovoriti: “Zašto sam ja onda potrebna ako svatko to može?” Znači, moram donijeti nešto što ne može svatko. I upravo to je i moj zadatak, ili bi barem i trebao biti, hoću reći. Zato i jesam među ‘izabranima’, da se tako izrazim, jer su ljudi izabrali pa žele poslušati ovo, ovo i ovo, pa i mene. Ali ja donosim nešto drugo, što baš neće svatko ponoviti, ali opet, tu nije ništa neobično, ništa nije teško, komplicirano. Možda samo ja to sve malo ozbiljnije i dosta, dosta iskreno sve nekako tretiram.
Surađivali ste sa brojnim, kako stranim, tako i domaćim glazbenicima. Koju od tih suradnji biste posebno izdvojili, kao posebno dragu?
Sve te suradnje kako su dolazile, bile su lijepe. Ja sam jako sretna što su me izabrali, i pozvali da surađujemo na glazbenom polju. To je jedan lijepi osjećaj. Tako sam imala priliku surađivati s Dinom Dvornikom. Taj famozni Dino Dvornik, to je tako talentirano i muzikalno stvorenje. Zatim suradnja sa grupom Boa, pjesma “Kao mi”. Oni su mene izabrali i ja sam bila presretna. Pa Cubismo, u “Na na na”. Poznavala sam Cubismo i prije, no nisam bila tako okrenuta prema kubanskoj glazbi, i latino glazbi uopće. I drago mi je da sam se odazvala na taj poziv, za tu suradnju, jer to je bio pun pogodak.
Divna suradnja sa maestrom Kuljerićem, s jednim od najvećih skladatelja i glazbenika klasične glazbe, novije moderne glazbene povijesti. Meni je to jedna od posebnih suradnji, koju bih stavila izvan svake kategorije. U mome životu je maestro Kuljerić zauzeo jedno značajno mjesto, jer je Karlovoj glazbi dao jednu snažnu auru, da ja to riječima ne mogu niti prepričati. Stvarno fascinantno.
Zaista je bilo mnogo lijepih suradnji, možda bih još spomenula i grupu Flyer, stvarno su prekrasno obradili “O jednoj mladosti”. Jako dobro napravljeno, krasna je ta pjevačica Petra i odlični glazbenici, bila sam zaista i dirnuta i sve mi se jako dopalo, njihov cijeli album. Posljednja suradnja, koju apsolutno moram spomenuti je s Elvisom Stanićem. Sjajan i famozan glazbenik, i izuzetno mi je drago da me pozvao na album, da gostujem u toj pjesmi, koja je zapravo inspirirana fadom.
Zaista ste prošli kroz sve glazbene žanrove…
Da vi sad mene pitate koju ja glazbu slušam, i što ja zapravo pjevam, ne bih mogla odgovoriti. U toku jednog mog dvosatnog koncerta, vi čujete sve. Od klasike, rocka, jazza, soula, ima tu i sakralnosti, ima tu svega. I možda je to odraz onoga što ja zapravo i jesam. To je taj nekakav glazbeni splet. zaista volim svu glazbu. Evo sad slušam jazz, kasnije ću si staviti klasiku, a kasnije ću pustiti i Coldplay, pa ću slušat rockere, Pink Floyd.
Ma ja vjerujem da ste Vi zapravo u duši prava rockerica, bez obzira na sve ove glazbene stilove koje ste nabrojali.
Rocka ima jaku puno u meni, svakako. Ta rock glazba je izuzetno široka, i pokriva veliko područje, uzmite jednog Bob Dylana, uzmite Joni Mitchell, koja je moja obljubljena, imam zaista sve njene albume, sve koncerte sam pogledala. Ona je sada nedavno napravila ono što sam ja 1994. sa maestrom Kuljerićem, i s tim albumom iz 2000.godine, dakle nakon tih simfonijskih obrada, je pobrala sve Grammyje, jasno, a ja nisam pobrala niti jedan Porin, jasno (smijeh). Ovo je samo jedna mala opaska, nije to ništa strašno.
Dakle, da se vratim na rock glazbu, koja je ispunjena sofisticiranošću jedne Joni Mitchell, jednog Bob Dylana, Pink Floyda, Queenovaca, da ne govorim na kraju i o Stingu, koji se također jako raširio na glazbenom polju, pa je otišao i u jazz, i u spoj sa klasikom. Zatim također i sofisticiranost Briana Ferryja, i da ne nabrajam dalje. Da sumiram sve ovo, pravi glazbenik mora imati umijeće da se pokaže u svakom glazbenom idiomu, jer glazba je glazba. I glazba nema stilova i nema dijeljenja. Postoji način na koji se izraziš, ti glazbeni idiomi.
Bryan Ferry je nedavno i posjetio Zagreb i održao taj jedan privatan nastup, da tako kažem. Jeste li imali priliku prisustvovati tome?
Ne, ne, nisam, ja sam njega gledala u Grazu. I to je zaista bio jedan od predivnih koncerata, bila sam oduševljena.
Od početka karijere kombinirate između glazbe i glume. Započeli ste u “Gubec Begu”, čak ste glumili i u filmu s Richardom Chamberlaineom, koji je svojevremeno bio pravi superstar, bar među ženskom publikom?
To je bilo također divno iskustvo. To se radilo zapravo o jednoj vrlo kratkoj ulozi, ja sam se pojavila samo nekoliko minuta, no na filmu to može puno značiti, da te netko vidi i primijeti. Isto tako i u glazbi. Ponosna sam i na to što sam bila i u teatru gošća nekoliko puta. Smatram da glazba i je nekako vezana uz kazalište, i kad pogledate ove neke vrhunske glazbene zvijezde, njihovi putovi su bili isprepleteni kroz nekakve mjuzikle, svi pjevaju i plešu, a na filmu se predstave kao dramski glumci. Tako da je po meni ta veza između glume i glazba dosta logična.
No, ipak, bilo je zanimljivo kada su se naše određene estradne zvijezde uhvatile glume i počele glumiti u kazalištu, pa se dignula velika frka, jer su se glumci pobunili da što pjevači imaju raditi u kazalištu, jer se oni ne petljaju u njihovo pjevanje i glazbu. Kako vi gledate na sve to, na tu situaciju?
Ne bih nikoga niti branila niti osuđivala. Gledala bih na to široko. Mislim da će glumci, kada će vidjeti da je to dobro napravljeno, da se neće nitko buniti. Premda je to dosta delikatan svijet i u krajnjoj liniji i u glazbi i u teatru taština je ogromna. Međutim treba ipak biti otvoren prema svemu tome, treba biti apsolutno neopterećen. Postoje ljudi koji su izuzetno daroviti i talentirani, i šta onda? Sada reći: “Ti nemaš Akademiju”, a čovjek je osoba izuzetno talentirana i to je napravila odlično, mislim da onda na to neće nitko ništa reći. Ako je loše, onda će svi to i napasti.
Znam dobro na što tu točno ciljate, i ta situacija je ispala tako kako je ispala i to su bili neki loši odjeci, bez obzira kakva je bila kritika. Znate šta zapravo, mi moramo cijeniti teatar, mi moramo poštivati kazalište, isto tako i cijelu glazbenu scenu, sve se mora poštivati. Nisi ti tu usput, pa se malo seliš, pa kad te ja pitam: “Kaj si ti zapravo?”, pa mi ne možeš odgovoriti. Isto tako se dogodilo da su pjevači postali voditelji, pa nije to dobro.
Da budem iskrena, i meni su u jeku tih pjevača i pjevačica i voditelja, također ponudili da ja vodim, i na to sam rekla: “Ne, hvala”. Jer tog časa je u meni progovorilo: “Ne, to je malo i poništavanje voditeljstva”. Taj posao voditelja nije nimalo lagan, to je izuzetno teško. Osoba mora doći u takvo nešto sa punim pogotkom, i u glazbi, i u teatru, tako i u voditeljstvu, a ne biti tu kako bi se privukli sponzori, kako bi se dobilo što više materijalnoga, već treba sama osoba stajati iza toga i prema tome imati veliko poštovanje.
Prošlo je otprilike 6 godina od Vašeg posljednjeg studijskog albuma “Život”. Spremate li uskoro neki novi album? Pa da onda sa time završimo cijelu ovu priču.
Vrlo rado bih pripremila jedan novi abum, i već idu neke pripreme. Sve se to polako slaže, i mislim da ću na jesen početi nešto konkretnije raditi, s obzirom da sada imam nekoliko koncerata, pa se treba posvetiti tome. Želim si nešto lijepo, i razmišljam da ne trebam raditi neke strašno velike albume, možda stavim i samo jednu pjesmu (smijeh). Šalim se malo. Sve u svemu, počet će se na tome konkretnije raditi na jesen, kao što sam već i rekla.
