Josh T. Pearson: “Volio bih putovati hrvatskim vlakovima!”

Introvert, pustinjak, čudak. Te tri riječi često se koriste kada se govori o nekadašnjem frontmenu grupe Lift To Experience Joshu T. Pearsonu. Ne bez razloga.

Čovjek ignorira uvriježene teme i klišeje, te čak i u indie kontekstu
zvuči ‘iščašeno’ i ‘otkačeno’. No, takav je u pjesmama. U razgovoru
preko telefona pokazao se kao susretljiv i zabavan sugovornik.

“Last of the Country Gentlemen” snimljen je u ‘jako hladnom Berlinu’. Nekoliko tjedana ranije, sredinom kolovoza, Hrvatska je bila najtopliji dio Europe. Je li snimanje albuma bolje kad je jako toplo ili jako hladno?
U oba slučaja je očajno. Koliko je stupnjeva bilo u Hrvatskoj?Sad je oko 35, ali bilo je i toplije.
Ah, u Texasu je bilo plus 40. Sigurno nemate dobre klima uređaje.LP izdanje Vašeg solo albuma sadrži naslovnu pjesmu. Zašto nje nema na CD-izdanju?
Hm… Jako dobro pitanje… Ima tu i malo privatnih razloga. Previše mi je važno da baš svatko čuje.

U pjesmi “Sweetheart I Ain’t Your Christ” tvrdite “It ain’t Christmas time, it’s Easter, honey bunny, and I’m not the savior you desperately need“. Uskrs je najvažnije kršćansko slavlje. Što za Vas znači Uskrs u toj pjesmi?
Pod Uskrsom sam više smatrao samo uskrsnuće, ostvarenje obećanja, nalaženje spasenja, nego slavljenje.

Mnogo je biblijskih slika u Vašim pjesmama. Koji dio Biblije nalazite najvećom kršćanskom inspiracijom?
Od početka do kraja. Ali najviše Pavlove poslanice i Evanđelja. Od Starog zavjeta Psalmi, Mudre izreke i Petoknjižje.

Od svih muzičara koje znate ili kojima se divite, tko zaslužuje titulu “Last of The Country Gentlemen”?
Rekao bih Johnny Cash.

Mnogo putujete. Rođeni ste u Teksasu, živjeli ste u Parizu, pa u Berlinu.
Dvije godine u Parizu, dvije u Berlinu, a dvije okolo po nastupima.

Često navraćate u Europu. Što najviše volite u Europi?
Najviše volim vlakove i u njima čitati knjige. Prije 14 godina sam putovao istočnom Europom, bili su električni vlakovi i svako malo je tijekom putovanja nestajalo struje. Volio bih putovati i hrvatskim vlakovima.

Jeste li ikad posjetili Jeruzalem?
Bio sam kad sam bio jako mali, star deset mjeseci, s mamom, pa se ne sjećam ničeg. Postoji nekoliko lijepih slika.

Koji Vam je najdraži način slušanja muzike: CD, mp3, LP ili uživo?
Najviše volim slušati uživo. Kada radim na pjesmama, slušam mp3. Rekao bih LP ali bih ti lagao, iako imam lijepu kolekciju ploča još otprije, ali to rijetko slušam.

Kako su se Vaše vještine pisanja pjesama mijenjale kroz vrijeme? Naprimjer, kakva je razlika dok ste pili i dok niste pili?
Sad kada ne pijem, barem uspijevam završiti pjesme. Nikad nisam pisao pjesme pijan, jer dok si pod utjecajem pića ili droga pjesma ti zvuči super, ali kad se otrijezniš, vidiš da je bezveze.

Vaš bivši bend Lift To Experience ima kultni status. Osim albuma “Last of the Country Gentlemen“, što bi prosječni fan Vaše nekadašnje grupe trebao slušati sada u 2012.?
Moji prijatelji imaju novi post-rock projekt zvan A Winged Victory For The Sullen. Tamo svira Adam Wiltzie (nekada dio Sparklehorsea, op. a.), i kombiniraju klasiku, post-rock, mnogo gitara i klavijatura, ali bez bubnjeva. Gledao sam ih u Irskoj prije nekoliko tjedana, bili su sjajni.

Čuli smo da planirate izvoditi pjesme grupe Lift To Experience, samo novinari trebaju prestati postavljati takva pitanja. Istina ili laž?
Ne, to nije točno. Ne sviram stare pjesme još od vremena raspada benda. Stare pjesme grupe Lift To Experience imaju drugačije štimove nego ove nove, kod novih sam se vratio uvriježenim štimovima, tako da je to s Lift To Experience druga priča.