Noćas su dodijeljene američke nagrade Emmy za postignuća u televizijskom programu. A on je često toliko dobar da zadnjih godina više gledate dramske hollywoodske, i ine, TV serije nego hollywoodske filmove.
Emmy nam je zanimljiv i zato jer zvuči kao Grammy, a mi se bavimo glazbom, ali taman kolika je razlika u slovima između te dvije riječi, postoji i razlika između inozemnog i domaćeg TV programa. I dramskog i informativnog, prava drama.
Ili, kako si mali Ivica zamišlja televiziju. I Jelena Veljača, ali o tome kasnije. Priča je zanimljiva i radi toga jer svjetska televizijska produkcija koristi i glazbu, naravno, isto kao i domaća. Doduše, ne baš isto. 
Budući da sam zadnjih dana, teškom mukom, pogledao i dvije očajne domaće TV serije “Zora dubrovačka” i “Stella”, najavljenu kao ‘prvi glazbeno dramski spektakl na ovim prostorima’ i ‘hrvatski Glee’ te čuo glazbu Tončija Huljića i izbor hitova koji se koriste, usporedbe su se nametnule same od sebe. Svaka sličnost je namjerna. 
Dajte nam TV bez zvuka
Kad vidite i čujete kvalitetu ovih novih uradaka padne vam na pamet da ne bi bilo loše da naš TV program ubuduće ide bez zvuka, da bude nijem? Možda je ‘nijema TV’ stvar budućnosti kod nas? Uključujući i razne bedastoće o selebritijima i stilu života, a često i informativni program, ili pogrom.
Šalu na stranu, svašta se kod nas radi po televizijama. Tko je gledao dodjelu Emmya je gledao, ja nisam namjerno. Drugo zato jer sam skupa s ekipom s Muzika.hr, a i drugima pretpostavljam, bio ozbiljno neispavan nakon rovinjskog Weekend Media Festivala, ali prvo zbog toga jer sam iznerviran i ne mogu nikako shvatiti zašto domaće televizije funkcioniraju tako loše, na prvoj stepenici mentalnog razvoja.
Pa nije to tako komplicirano? Pogotovo kad čujete kako funkcionira glazba u stranim TV serijama i televizijskim programima. Ali to je već izgleda jako komplicirano. I mada na domaćim televizijama ne postoji niti jedna glazbena emisija, i ne jebu glazbu uopće, kako to da svi nepismeni i nenaslušani koriste baš glazbu na ovako nehuman način?
The Game Of Thrones i Sigur Ros is ‘gruaada’
Svjetska TV produkcija od SAD do Švedske zadnjih je petnaestak godina zanimljivija od filmske. I scenaristički, i kadrovski, dakle s glumcima, scenaristima, dramaturzima, redateljima i svima ostalima. Još je i tematski provokativnija, otvorenija, zbog čega se snimaju programi koji umjetnički drže vodu i nude, školski rečeno, razradu likova i teme kakve teže nalazite na mainstream filmu “made in Hollywood“.
Kod nas se stvar uvijek zakomplicira. Može se “The Game Of Thrones” snimati u Dubrovniku, ali njihova kvaliteta neće ‘prijeći na nas’, kao što niti Sigur Ros, koji su bili tamo, neće svirati kod nas. Kako to? Odgovor je jednostavan.
Neka mi ne svane
Zato što se kod nas dobra rješenja i aktualni TV procesi, kao i sport, politika, pa i život sam, banaliziraju do temelja, pa i niže od toga. Preuzimaju se osnovne sheme i modeli i od tog napravi loš ćušpajz koji vrijeđa inteligenciju. Zato jer su scenariji katastrofični a glumci loši, pa nije ni bitno što u “Zori dubrovačkoj” loše govore dijalekt iz ‘gruaada’, jer ima puno većih problema od toga. Bolje da su uzeli onu pjesmu “Neka mi ne svane…”.
Reciklirana mlada Severina
Glumac Dragan Bjelogrlić govorio je na Weekend Media Festivalu o svojim serijama “Vratit će se rode” i “Montevideo Bog te video” i rekao kako mu je jedan od glavnih uzora bilo “Velo misto”. I kako je većinu toga naučio jako mlad radeći na “Boljem životu”.
Jedino se kod nas, izgleda, uči drugačije. Mi učimo od Amerikanaca, ali bez njihove logistike, pa rezultat u “Stelli” ispada smiješan, kao blesava namjera da se razna natjecanja poput “Zvijezde pjevaju” ili plešu, ili sve zajedno, prebace u TV serijal. Jako dobra ideja, s glavnom glumicom koja kao da je reciklirana mlada Severina. Pa je li može gore, kao da nam nije dosta originala?
Govna i inače plivaju
No, ideja će vjerojatno animirati masovnu publiku. Glazba je posebni primjer; izbor pjesama koje se vrte u podlozi, ili ih glumci pjevaju, dosta govori o dominantnom ukusu, tj. pjesmama koje kod nas u psihi masovne publike imaju instant prepoznatljivost. Ali nije kriva masovna publika, krivi su ovi poput ‘kreativne direktorice’ i autorice Jelene Veljače koji taj shit stalno izvlače na površinu, kao da govna i inače ne plivaju.
Sinoć sam čak pogledao i zabavnu emisiju na HTV-u “Volim Hrvatsku”, a kad sam vidio koje se pjesme puštaju natjecateljima (koji trebaju pogoditi naslov pjesme brže od suprotnog tima), zgranuo sam se.
Volim Hrvatsku, samo ne ovakvu
Bez obzira što mi neki prijatelji rade tamo, nije bilo lako. Volim Hrvatsku, ali ne ovakvu, pogotovo ne televizijsku. Na prve taktove Alke Vujice, Magazina i slično dobrih estradnih glumaca nije bilo kraja sreći takmaca što znaju sve pjesme napamet, i veselje publike bilo je ogromno.
Svi su pjevali i živjeli sretno do kraja života u nekoj TV-sapunici. S obzirom na izbor materijala palo mi je na pamet da bi bilo bolje rješenje da pobjedi ekipa koja zadnja prepozna o kojoj se pjesmi radi? To bi stvari možda pomaklo naprijed.
Davor Radolfi & The Rolling Stones
Šećer, to znamo, dolazi na kraju, pa i “Brown Sugar”, mada gorak. Sve skupa o tome kako se radi na domaćim televizijama i o naivnom šlepanju i ‘koprodukciji’ tuđih ideja i domaće gluposti najbolje je sažeo gaf koji je sinoć u TV-programu za 23:15, briljantni koncertni film The Rolling Stonesa “Some Girls Live In Texas 1978”, najavilo kao ‘seriju’ i ‘The Rolling Stones i Revijski orkestar HRT-a’ (?!). Samo su trebali dodati ‘Ladies & gentlemen…’.
Ne bih to ni znao da mi prijateljica, povjesničarka umjetnosti Sandra Križić Roban nije to zalijepila na Facebook i dokinula svaku sumnju o statusu glazbe na domaćim televizijama.
Najbolji komentari? “Bit će na kraju Davor & The Rolling Stones” i “Svirka uživo iz studija Aston Martin“. Pametni ljudi znaju, ali pametnome dosta, stvarno dosta…
