Neki to nazivaju fanatizmom, neki egzibicionizmom, a mladi Mario Kolega – kolekcionarstvom. S obožavateljem Duran Durana porazgovarali smo u njegovom fascinantnom domu najbliže usporedbe s glazbenim hramom o krajnostima u strasti prema ovom bendu, povodom slavlja 30 godina postojanja Duran Durana i 10 godina stranice DuranCroatia.com.
Mario je fan Duran Durana već gotovo tri desetljeća, a ljubav prema bendu pribavila mu je bogatu kolekciju predmeta i izdanja vezanih uz bend, od najranijeg “Sound of Thunder” samplera iz 1981. godine, do posljednjih promotivnih izdanja koji zaokružuju impozantnu brojku od 1500 predmeta među kojima su majice, bedževi, kuglice za bor, jakne, ali i osobniji predmeti koji su pripadali samim članovima benda.
Pomalo duhovit i simpatičan dio kolekcije svakako je društvena igra Duran Durana ‘Arena’ kao dokaz popularnosti benda. No, ako ste pomislili da je društvena igra pomalo čudna, što biste rekli na žvakaće gume iz 1984., koje Mario još uvijek čuva upakirane među svojim neprocjenjivim ‘igračkama’?!
Mario, kada je krenula ova neobična ljubav prema Duran Duranu?
Krenulo je sve ranih osamdesetih, točnije 1983. godine s prvim spotom Duran Duran koji sam vidio, a bio je to “Is There Something I Should Know”. To je njihov prvi broj jedan. Taj singl se našao na reizdanju njihovog prvog albuma u Americi. Godinu dana kasnije izlazi njihova čuvena “Arena”, prvi album koji sam sâm kupio, negdje u Zadru u second-hand shopu sa svojih sedam godina. To je bio moj prvi album i tada je sve krenulo.
Sumnjam da je kolekcionarstvo krenulo baš tada kada si bio sedmogodišnjak?
Naravno, kolekcionarstvo je krenulo puno kasnije, otprilike 1993. godine kada sam počeo shvaćati koliko je šarolika njihova diskografija, a i koliko toga ima. Kako si stariji, drukčije shvaćaš neke stvari i polako počinješ kopati da saznaš više.
Počeo sam ići po knjižnicama, čak i u knjižnicu američke ambasade listati enciklopedije i polako sam počeo nabavljati iz Njemačke njihove albume na CD-ima. Ploče sam počeo mijenjati CD-ima, a sredinom devedesetih je to preraslo u ozbiljno skupljanje singlova i ostalih izdanja. Kako skupljaš, tako i upoznaješ druge ljude, posebno zahvaljujući divnom Internetu.
Što je za tebe kolekcionarstvo?
Pa kolekcionarstvo može biti vrlo šaroliko; od skupljanja njihovih sličica, ploča, postera, live-ulaznica i svega vezanog uz njih. Netko se koncentrira na slike, postere ili videonastupe, a ja sam otpočetka krenuo sa svime. Skupio sam oko 350 sati videozapisa, rijetke koncerte od kraja sedamdesetih do danas, LP-izdanja, kazete itd. i shvaćaš da je toliko toga da se izgubiš.
Zašto baš Duran Duran?
Naravno, u početku je bio taj imidž koji su furali i bili su popularni u ITD-u, pa u nekim emisijama i kako sve to gledaš, vidiš da su dobro obučeni. Njihov stil koji je diktirao modu osamdesetih jednostavno te povuče. Družio bih se sa starijom ekipom koja se smjela oblačiti kao oni i tada bojati kosu. Cijeli moj kvart u Zadru bio je u tome; cure i dečki bi nosili te frizure i rukavice od skaja, što me fasciniralo. U početku je muzika bila u zadnjem planu. Muziku sam počeo doživljavati tek kada sam sazrio.
Duran Duran ove su godine proslavili 30 godina postojanja, a u dugogodišnjoj karijeri objavili su dvanaest studijskih albuma, dva albuma remiksa, dva box-seta singlova, dva live-albuma i dvije kompilacije najvećih hitova. U bogatoj diskografiji bend broji čak šest platinastih ploča, te preko 70 milijuna prodanih nosača zvuka, zbog čega su službeno postali 41. najprodavaniji bend u povijesti glazbene industrije Velike Britanije. Dakako, nagrade nisu izostajale, pa su nagrađeni s dva Grammya i pet nagrada za životno djelo. 
Što misliš o “Riu” kao njihovom nedavno objavljenom reizdanju i najpoznatijem albumu?
Meni “Rio” nije na vrhu popisa njihovih najdražih albuma. To je čisti pop i to mi se ne sviđa. Kod njega bih eventualno izdvojio 2-3 pjesme, a i one su pak nastale prije samoga albuma, u vrijeme prvog albuma koji mi je fantastičan. Vrlo je očito da su “Rio” i treći album vrlo ‘gurani’ i ušminkavani albumi što mi se ne sviđa, dok je djelo poput “Notoriusa” puno ozbiljnije.
Posljednje izdanje Duran Durana, nakon albuma “Red Carpet Massacre“, jest reizdanje albuma “Rio” iz 1982. godine što je bio drugi album izdavačke kuće Capitol nakon kultnog albuma “Dark Side of The Moon” Pink Floyda. Aktualno reizdanje, međutim, nije prvo. Naime, popularni se album nanovo objavljivao 1991., 1994., 2001., 2003. te 2008. Pjesma “Rio” objavljena je u 14 različitih verzija, a njen popratni videospot MTV je proglasio najboljim videospotom ikada.
Koliko je prošlo do odlaska na prvi koncert Duran Durana?
Puno. Moj prvi koncert bio je 1998. godine na Wembleyu. Kako otpočetka devedesetih gotovo do samog kraja nisu svirali na području Europe, cijelo vrijeme sam pokušavao otići negdje na koncert. Tek kad je u prosincu 1998. krenula ”Greatest Hits” turneja po Velikoj Britaniji, za koju sam čuo na Internetu, rekao sam ‘to je to… ja moram prisustvovati tom događaju.’
U to vrijeme još i nije bilo toliko sigurno i rasprostranjeno kupovanje karata kreditnom karticom putem Interneta. Uz sve te članke po netu naletio sam na broj mobitela neke osobe koja je nabavljala karte, jer otpočetka puštanja karata u prodaju veći dio njih bio je rasprodan i sve što mi je preostalo od Britanije bio je koncert u velebnoj Wembley Areni.
Nazvao sam taj broj mobitela i curi preko linije izdiktirao broj kreditne kartice i rezervirao dvije karte za koncert. Mislio sam si, ok sad si ili napravio najveću glupost ili će ti se stvarno posrećiti. Na sreću, nije prošlo ni dva tjedna i te karte su stigle na kućnu adresu.
Od svojih 15-16 koncerta u Duran karijeri, ovaj bih ujedno izdvojio bez obzira na sve kao svoj omiljeni jer osim što mi je bio ujedno i prvi, to je bio koncert na koji sam išao sa svojom starijom sestrom, koja mi je i usadila toliko nesebičnu i veliku ljubav ne prema bendu već prema muzici općenito. Danas je moj život bez glazbe nezamisliv.
Prvi susret s bendom?
Bilo je to 2001. godine kada su u sklopu turneje došli u Zagreb. Kontaktirao sam organizatora, stalno se raspitivao i rekao im da sam kolekcionar, pokazao fotografije svega i oni su me odlučili povesti na upoznavanje, a da to nisam ni očekivao ni znao.
Zašto si ih kontaktirao ako nisi očekivao upoznavanje?
Meni je prvenstveno bilo čudno da njih netko uopće dovodi, a o upoznavanju nisam imao pojma. Na Otvorenom radiju su uskoro dali nagradnu igru i odlučio sam otići do njih pitati ih da me stave na popis za upoznavanje s bendom. Kad sam rekao čovjeku svoje ime i prezime, odgovorio mi je da me organizator već stavio na popis, što me malo iznenadilo.
A sam susret?
Kad su oni ušli u tu sobu za upoznavanje zamuknuo sam; sledio se i skamenio od nervoze jer nisam bio svjestan svega. Tih 10-15 minuta bilo je obično slikanje, potpisivanje i upoznavanje. Ali bio je to i najslađi put…
Koliko je bilo ukupno susreta?
Budimpešta 2005., pa Trst 2005., Beograd 2006., London i Dublin 2007., što je bio poseban susret jer se radilo o limitiranom koncertu za koji je podijeljeno tek 500 ulaznica samo za članove fan-cluba. Bio je to poseban koncert jer su u Liseumu izvodili svoj posljednji album u cijelosti i stare hitove, a sve je snimao VH1.
Moj vrhunac te večeri bio je kada je Simon nakon treće pjesme ugledao mene i curu sa zastavom i kliknuo: ”Croaaatia in da house”. Možete si samo zamisliti moju neopisivu sreću u tom trenutku. Posljednji susret bio je početkom 2009. kada je ponovno u Britaniji pokrenuta emisija “Songbook”, koncipirana tako da se pozove izvođač, napravi se intervju o cjelokupnoj karijeri i onda on izvede akustično nekoliko pjesama.
Ovaj put su Duran Duran zahtijevali da u studio dovedu cijelu koncertnu produkciju i da izvedu više-manje cijeli koncert s pjesmama koje oni žele, a da iza njih svo to vrijeme budu najlojalniji fanovi. Nick Rhodes je sastavio listu od dvadesetak fanova za to i kako sam se prijavio izvučen sam za prisustvovanje. Dobili smo dvije karte (Mario i supruga Dolores, op.a.).
Prisjete li te se na tim upoznavanjima?
Klavijaturist se sjeti, vjerojatno zato što sam mu 2005. poklonio knjigu sa zajedničkim slikama i bubnjar, od kojeg sam dvaput dobio palicu na koncertu. A basist je u Budimpešti poslao tjelohranitelja po našu zastavu koju nosimo na sve koncerte da se slika s njom (na zastavi piše ‘Croatia Loves You’, op.a.).
Možeš li nam pobliže objasniti svoj fan-club posvećen bendu?
Duran Croatia postoji od listopada 1999. godine, dakle već deset godina, a u početku je bilo koncipirano kao stranica sa slikama s koncerata, vijestima ili ekskluzivnim slikama, ali kako je bilo puno takvih stranica, došao sam na ideju da to postane stranica bazirana na kolekcionarstvu gdje bih stavio sve što sam prikupio, ažurirao stara i nova izdanja, najave novih izdanja, stavio popisanu privatnu kolekciju i privatne fotografije s njima.
Moram spomenuti i da svakih nekoliko dana izvučem nešto od raritetnih izdanja da ljudi to mogu vidjeti, jer kad sam ja počinjao nisam mogao naći sve, a nisam ni znao što tražim. Tako da ljudi mogu od nečeg početi, a i zamišljeno je tako da zbilja slikam sve predmete sa svih strana tako da se vide čak i serijski brojevi.
Je li ikad bend posjetio stranicu?
Imam jednu videosnimku Nicka na jednom after-partyu u Dublinu gdje sam ga pitao je li ikada posjetio stranicu i rekao je da jest te da mu se sviđa. Ali puno mi znači da je moja stranica kod njih izlistana pod preporučenim linkovima, što znači da su me pratili.
Postoje li ljudi koji se bave kolekcionarstvom Duran Durana?
Ja spadam u deset najjačih u svijetu, a upoznao sam čovjeka iz Španjolske, Guillerma, koji više ni sam ne zna što sve ima. Kad sam ga upoznao u Londonu pitao sam ga koji mu je kriterij, rekao je da kupuje sve na što naleti, a da kriterija nema.
Ti ne prakticiraš takvo što?
Ipak ne. Mene privuku neke šarolikosti… Ima puno izdanja kao što su neke 7-inčne singlice, koje mi uopće nisu privlačne. Danas kupujem manje, ali vrednije predmete. Nedavno sam počeo skupljati njihove privatne stvari, pa sam tako kupio Simonov privatni tamburin koji je koristio na turneji 1997., te majicu gitarista Warrena Cuccurulloa.
Znači nisi broj jedan?
Nisam broj jedan, a nikad neću ni biti jer je Guillermo (najveći kolekcionar) stariji od mene, a samim time je i krenuo ranije. Dakle, svi kolekcionari bili su 15-16 godina u tome ispred mene. Ja sam rođen kad su Duran Duran krenuli s karijerom.
Mario nam je pokazao dokle seže ljubav prema glazbi, ali i svakom pojedinom predmetu na primjeru posljednjeg studijskog albuma “Red Carpet Massacre” koji posjeduje u ukupno 15 primjerka na CD i vinilnim izdanjima. Pomalo ekstremno za nas ostale jest skupljanje izdanja koja se razlikuju, osim dakako u dodatnim materijalima, tek u naljepnicama na zaštitnim folijama, fontu ili umetnutom opisu albuma na nekom od azijskih jezika, ovisno o mjestu tiskanja ili pak u boji nosača zvuka (crveni vinil).
Kako si proslavio 10 godina stranice?
Haha… Nikako, skromno. Na forumu stranice.
Dakle, postoji neka Duran Duran zajednica i kod nas. Družite li se?
Da, to je jedan mali krug ljudi, ali redovito se nalazimo, družimo i organiziramo partye. Čim su neki veći koncerti nalazimo se i idemo zajedno na njih.
Postoje li nekakve anegdote vezane uz prikupljanje predmeta?
Sredinom devedesetih je bilo teško doći do nekih stvari, kupovalo se preko record kolektora i slalo ljudima novce na rizik. Da se razumijemo, jako maleni broj Duran Duran kolekcionara je brojio svoje kolekcije u tisućama do pojave Interneta.
Kako si možeš sve to priuštiti?
Ljudi kažu da za to treba puno novaca, ali ne bih se složio. Odrekneš se tjedno kutije cigareta, 2-3 kave i možeš si priuštiti jedan singl s poštarinom preko e-Baya. Možeš naći strašno jeftine stvari; danas neka ploča može koštati 200 dolara, a već sutra 2 dolara. Sve je to stvar prioriteta u životu, a ujedno smatram da nešto vrijedi onoliko koliko si u danom trenutku spreman to platiti.
Svoju ljubav prenio je i na novopečenu suprugu Dolores, obožavateljicu legendarnih The Cranberries, koja je na dobrom putu postajanja kolekcionarkom ovog irskog rock-benda i frontmenice Dolores O’Riordan. Mladi bračni par dom su učinili glazbenim studijem, muzejom i antikvarijatom, a kad ne bi postojale svakodnevne obveze, doista ne bi imali potrebu izlaziti iz malog glazbenoga Edena sačinjenog prvenstveno od kolekcije Duran Durana i The Cranberries, ali i vrijednih primjeraka ploča klasika rocka 20. stoljeća.
