Jeste li ikad pomislili da će vam faliti oni stari, nekadašnji ‘narodnjaci’? Ja nisam, ali stvarnost i nedavni doživljaji su me oštro demantirali.
Kad vidiš tko se s kime druži, snima i kakvu glazbu pušta, dođe ti zlo i naopako. Mada se veli ‘s kim si takav si’, pa je onda valjda pretpostavka da nisi kao onaj s kime nisi, i to može zavarati. U predjelu neukusa sve se razlike brišu i svi se dobrovoljno stavljaju na istu stranu – stranu turbo-folka naravno.
Šund epopeja i estradno krivo srastanje
To s kime jesmo ili nismo, i kakvi smo, tj. kakav nam je masovni ukus, naš je problem i tema ove priče o velikim i kulturnim Hrvatima i malo manje velikoj i kulturnoj šund epopeji turrbo-folka koja traje i traje.
Priča o novom singlu “Reflektor” Arcade Fire i suradnji s Bowiem opet je pokazala da za neke vrijedi ta stara ‘s kim si takav si’. Čak i okrutni kapitalizam poznaje tu poslovicu, pa je par stidljivih Bowievih pozadinskih vokala medijski učinilo puno da Arcade Fire čuju i oni koji dosad nisu. Dodamo li u jednadžbu i producenta Jamesa Murphya iz LCD Soundsystem, hat tri(ck) je učinio svoje.
Imati mjeru i znati gdje stati a gdje krenuti važna je stvar, pogotovo u umjetnosti. Pa Van Gogh si je odrezao uho kad ga je iznervirao Gauguin, a koliko smo mi puta izgubili uši slušajući duete i tercete protuprirodnog ‘krivog srastanja’ domaćih estradnih šampiona?
S kim si takav si, ponekad i nisi
Upravo objavljeni “Another Self Portrait” Boba Dylana podsjeća nas da je sv. Bob 1969. otišao ‘zaštitu’ potražiti kod Johnnya Casha koji je sve Bobove probleme već bio prošao. Jer s kim si takav si. A kakvi smo mi?
Pozicioniranje na estradi kod nas proizvodi mnoge zanimljive, često nelogične odnose koji kod publike sklone shitu često demantiraju i nacionalne predrasude koje obično vladaju. Koliko ste puta čuli neki domaći turbo-folk užas, nakon kojeg sve priče o uvozu kiča postaju nebitne? Jer naš neukus i naši proizvođači glazbenog užasa jednako su loši kao bilo čiji.
U trenutku izlaska “Reflektora” kod nas je glavna vijest bila da su Mate Mišo Kovač i Ivana Kovač odradili zajednički koncert. Logično, pa familija su. No, ne mora sve biti u familiji, na ovom terenu se oni iz različitih familija, plemena i nacija često ne razumiju, ali uz turbo-folk sve štima, to im je zajedničko.
Princeze, dueti i turbo-folk s nekog drugog svijeta
Što nam sve može biti zajedničko u ‘duetu’? Onaj davni Slađane Milošević i Dade Topića “Princeza” pokazao je da su film “Oficir i džentlmen” gledali mnogi i da su duet “Up There Where We Belong” ‘popili’ kao model koji je kod nas postao ključan. Onda su stigle ‘princeze s nekog drugog svijeta’, i dueti s nekog drugog svijeta, mada je to čak i dobra pjesma.
Nakon “Do They Know It’s Christmas” i “We Are The World” sve se otelo kontroli i uslijedili su mnogi zamaskirani humanitarni pothvati za dizanje cifre bankovnog računa, pa i kamilica tri tenora Pavarottija, Dominga i Carerrasa. Naša je inačica, kako ju je nazvao moj prijatelj Zlatko Gall (da mu ne kradem briljantnu sintagmu), bila ‘tri horora’ Thompsona, Mate Bulića i Miroslava Škore.
Velika sloga i mala uloga
Od tada se spajalo staro i mlado, muško i žensko, samo ne lijevo i desno, svi su pjevali u duetima i živjeli dugo i sretno u velikoj estradnoj slozi i nešto manjoj ulozi.
Malo njih shvatilo je da kruške i jabuke ne idu zajedno (mada su prošle jabuke i vino Bebeka i Zane) a estetski pogrom traje i danas. Ima toga još što se dogodilo i pjevalo, vi sa svojim izborima nastavite sami.
Vratite stare narodnjake
Kad smo već kod krušaka i jabuka, kod nas je posebno zanimljivo to krivo srastanje na rubu (ili u sridi) estrade, turbo-folka i općeg neukusa. Nedavno me pogodilo iz prve ruke; mislio sam da mi nikada neće faliti stari ‘narodnjaci’ i prevario se.
Doživio sam zanimljivo muzikološko iskustvo i nakon toga aj hed a vižn. Nakon idile festivala Exit u hotelu u Iloku moji dragi Hrvati su me počastili s najgorim turbo-folkom do 6 ujutro, pa sam umjesto spavanja slušao repertoar tekno/turbo-folka i gadarija koje danas vladaju.
Šund nema prezimena
Welcome to EU pisalo je na tabli na mostu, nju bi trebalo skinuti a ne ove u Vukovaru. Jer ćirilica je lijepo pismo, pa i hrvatsko, a i makedonsko, i to treba znati i koristiti. A ovakva mješavina hrvatsko-srpskog šunda od glazbe kakav sam čuo nema prezimena i nije ničija, osim od seljačina koje nemaju pojma o ničemu. Ali uz turbo-folk se dobro slažu.
Uvijek me zanimalo kako to da se veliki Hrvati i veliki Srbi s ekstremno lošim ukusom najbolje razumiju uz ekstremno lošu novokomponiranu, nekomponiranu glazbu? Nemojte krivo shvatiti, i ‘normalni’ Hrvati i Srbi razumiju, ali to je normalno.
No, ovi nenormalno lošeg ukusa spojit će se po turbo-folk dernecima makar bili i drastično različitih političkih uvjerenja. Glazba im je ista, ekstremni radikali i nacionalisti imaju sličan neukus (a ne vole The National), dok normalni ljudi imaju različite ukuse. Pa i to je normalno, pluralizam vlada samo u ‘normalnim’ glavama.
Frankensteinovska potrojenost
“Sve se dijeli na dvoje, na moje i na tvoje” bio je jedan od radnih naslova za album “Eto, baš hoću!” Bijelog dugmeta. Ma ne na dvoje, kod nas se poput frankensteina dijeli na troje. I ljudi baš vole da se dijeli, pa onda zavlada (turbo-folk).
Stoga ovo uopće nije političko pitanje kako bi neki silom htjeli i lažu sebe i nas, nego sasvim estetsko i zdravorazumsko. Na putu od Iloka do Zagreba naletio sam na neku bosansku radiostanicu s narodnjacima iz osamdesetih, zanimljivo iskustvo. Kao klinci smo to prezirali, bilo je tu svega ali u najboljim slučajevima to su ozbiljni orkestri svirali i dobri pjevači pjevali, nije zajebancija.
Za razliku od ovog turbo-folk užasa danas, to su bile pjesme s glavom i repom. Izravna usporedba u domenu masovnog neukusa ide izravno na štetu ovog današnjeg.
Simon LeBon, DeNiro, Janika i Šaban
Kad sam neku večer vidio da je koncert Miroslava Ilića u Zagrebu sjetio sam se ove priče. Nije više mlad i lijep ali je bar dostojanstveno ostario; nekad je bio kao Simon LeBon a danas više fura na starog DeNira. A kako tek orkestar oko njega dobro svira?
Još da mi je bilo čuti pokojnog Janiku Balaža sa Zvonkom Bogdanom uživo na Petrovaradinu (može i prije Exita), PA da vidiš što je domaći soul i blues (Šabana Bajramovića sam srećom gledao puno puta). Spram ovih današnjih drkadžija to su fina gospoda, a i gospođe su klasa spram ovih turbo-folk fufica koje nam nude.
‘Urbani’ vole narodnjake
Poanta je sljedeća; riječ ‘urbano’ kod nas je krivo protumačena, navodno je nešto jako dobro, a zatim ti jako ‘urbani’ odu na narodnjake. Pri čemu se prava narodna glazba izgubila, a riječ ‘narodna’ dobila pežorativno značenje. Da ne ulazimo previše u teoriju, rock’n’roll je kao dijete countrya i rhythm and bluesa narodna umjetnost, kao što su folk, country, blues i mnogi drugi žanrovi, naravno, narodna glazba.
Jebeš narode (i narodnosti dakako) bez narodne glazbe, to je već kulturološko pitanje. Ali dobre narodne glazbe. Zato vratite nam pravu narodnu glazbu, ni rock’n’roll se ne bi bunio. Ako u vrijeme opasnog world-proboja world musica moramo o tome i pričati onda smo na krivom putu, i pitanje je po čemu će nas u EU zapamtiti. Za Krležu još ne znaju, glazbu, nažalost, čuju posvuda.
Od free-shopa do free-šoka
I često ti turisti odu doma s impresijama narodnjačkog horor-derneka po gradskim i provincijskim klubovima pa ne shvate koliko smo zapravo jako kulturni. Koliko puta su mi prijatelji pričali kako im je dijete ‘skroz okej’ do petka, uredno se sluša rock, a onda otkriju da u subotu ode na turbo-folk ‘jer svi iz društva idu’?
Kao što su ‘frizirani’ motori po ulicama uvreda za uho, tako je i frizirani turbo-folk. Samo da se ne pretvaramo i friziramo. Budimo jasni da se netko osjetljiv slučajno ne uvrijedi; ovdje se najmanje radi o tome jesu li glazbeni kič i turbofolk hrvatski, srpski ili bosanski.
Čiji god da jesu sramota su, nema tu uvoza i izvoza. Tu jednostavno odavno nema granica, prezimena i nacija. Ni free-shopa, ni Schengena, samo bescarinsko dilanje free-šoka…
