Kad ste čuli da je neki domaći glazbenik publici na koncertu odsvirao čitav novi album?
Jedina prilika u ukupnoj povijesti domaće glazbe, nije pretjerivanje, bila je sinoć na Facebook koncertu Parnog valjka u Tvornici. Koncertu zatvorenog tipa; ulaznice nisu bile u prodaji, održan je samo za 500 fanova koji su aplicirali za nagradnu igru i osvojili ulaznice, plus ljude iz medija i diskografije i prijatelje. Moto koncerta bio je ‘Pokaži da si fan’, ajmo se malo družiti ko ljudi, u manjoj dvorani i bez velike pompe. 
Često se kod nas trubi ‘Ajmo se ponašati kao u svijetu’. Još bolje, ajmo raditi kao u svijetu, recimo što se tiče glazbe? Pa ajmo; nakon nedavnog izvrsnog unplugged koncerta u Domu sportova – s briljantnom svirkom i aranžmanima u country, soul, blues i ostalim žanrovskim stilizacijama kakve inače ne čujete često kod nas – manji prostor Tvornice (paradoksalno) iskorišten je za elektrificiranu premijeru novog albuma “Nema predaje” koji izlazi polovicom lipnja. Svaka sličnost s istoimenom pjesmom Thompsona je slučajna.
Masovni ukus odlazi u vražju mater
Dva lica Valjka u dva mjeseca a niti jedno nije tipično. Nije li to novotarija na domaćoj sceni? Mada, imali su oni već ranije sličnih poteza, recimo oni odlični big band koncerti u Studentskom centru i na Šalati s hrpom gostiju. Uvijek sam za radikalnu alternativnu scenu i ‘kopanje’ bagerima protiv okoštalih pravila, ali kad se to radi u srednjoj struji jednako mi je drago.
Zanimljivo je kad neki mlađi glazbenik hrabro i radikalno ‘pljune’ na art ograničenja, a još više kad neko etablirano ime poput Valjka isto tako pljune okolnoj estradnoj istini i žabokrečini u oči. Logično, alternativa je uvijek ‘ljuta’, ali raditi isto tako ‘ljuto’ s još više ljudi u publici jednako je bitno, pogotovo kod nas. Odgajati masovnu publiku da nam masovni ukus ne ode u vražju mater stvar je s kojom se ne bave mnogi. Ovi projekti Valjka čine baš to.
Pazi da te svirkom ne pregazi
E sad, naravno, da je novi album i loš ovih parsto ljudi u dvorani bi vam nakon koncerta reklo suprotno. Ali budimo realni; nakon svih godina i dokaza iza sebe bilo je jasno da će Valjak svoje odraditi kako treba. Kod njih je to stvarno istina; kad ulaziš pazi da te svirkom ne pregazi. Fascinantno pedantna i slojevita svirka, jer to su sve prvoklasni glazbenici i zvuče ‘do jaja’. Nove pjesme treba još preslušati, ali čuje se da su na tragu prijemčivog AOR-a, a čuju se i Husove opaske u tekstovima koji, iako protočni, ‘ispod žita’ vele i koju pametnu o situaciji među ljudima i u društvu.
No, pored stalnog podizanja praga domaće glazbe, što je dakako najbitnije, znao je Hus i otvoreno pričati o nekim bitnim stvarima u domaćem društvu. Recimo, na meni omiljenom albumu “Zastave” ili kad su 2001. skupa s Gibom i Majkama svirali ‘za Račana’. Promjena je bila nasušno potrebna, bilo je to prvi put da su se rock glazbenici ‘svijesti i savjesti’ kod nas stavili na (uvijek dobru) poziciju kontra aktualne vlasti.
Mijenjam se, mijenjajmo i njih
Bilo je još bolje što je Hus netom nakon toga rekao “Ako nas ne zadovolje, mijenjat ćemo i njih“. I sami su se smijenili, a danas je situacija slična, jedino što više ne znamo – da ne velimo nemamo – za koga glasati. A pametni glazbenici više ni u ludilu ne daju političku podršku nikome. Sama glazba zapravo je najbolja podrška pametnim ljudima, pogotovo kad je ovako profesionalno izvedena, ali kod nas je kultura debelo iza dnevne politike, a pop-kultura u zapećku. Možda smo mi staromodno društvo, s malom proizvodnjom i tehnologijom iz prošlog stoljeća, pa ni u ideji ne kužimo kamo suvremen svijet zapravo ide, što radi i što mu je bitno?
‘Domaći’ ugođaj dnevne sobe, poput Tvornice, često je najbolji i svi koji se bave glazbom to znaju. Parni valjak dugo se bavi glazbom i čini mi se da je jako dobro što sastav njihove generacije provodi onu (nedavnu) izjavu Keitha Richardsa, “Old dog can learn few new tricks“. Dobra je stvar kad bendovi te generacije guraju medijsku priču naprijed i drugim kanalima pokušavaju biti zanimljivi, pa i drugačijem tipu publike.
Fali senzacija?
Zanimljivo, Valjak je prije Stonesa počeo sa strategijom izdvojenih koncerata a ne uobičajenih turneja; pet u beogradskom Sava centru, dva u beogradskoj Areni i tako redom po regiji. O tome nije bilo puno izvještaja po hrvatskim medijima, često niti jedan, valjda im je falio neki šok ili bombastična vijest. Ali kvragu, ako nas i Dnevnik HTV-a i novine mogu terorizirati s pizdarijama o Severininom beogradskom braku, možda se moglo naći mjesta i za ovo? Kod nas je zapravo problem ako profesionalno radiš svoj posao a nisi bezobrazan (makar estetski), ili sa sobom usput ne nosiš neku senzaciju.
Mada je meni zapravo ovo senzacija; od korištenja društvenih mreža i drugačijeg načina promocije koncerta, u ovom slučaju Facebooka, preko nedavne istovremene promocije novog singla “Samo da znaš” na radiostanicama svih država u regiji. Zgodno, u eteru se govorilo oriđiđi od hrvatskog do slovenskog i makedonskog, a Bosanci, Srbi i Crnogorci ionako su sve razumjeli.
Debitanti u Poljskoj
Možda se stvari promijene ulaskom u EU? Teško. Evo i jedna poučna priča za kraj, zapravo kulturni skandal ako baš fali. Pred par tjedana hrvatsko Veleposlanstvo u Poljskoj kontaktiralo je Parni valjak za koncert u Poljskoj 30. lipnja, povodom ulaska Hrvatske u EU. Pregovori su tekli zadovoljavajuće do trenutka kad su ih pitali bi li mogli svirati na istoj pozornici sa čelisticom Anom Rucner? Naravno da bi glasio je odgovor, problem je nastao kad se uspostavilo da se radi o pozornici veličine 2×3 metra.
I tu je sve propalo. Poljska je ogromno tržište od 40-ak milijuna ljudi i naše kompanije tamo imaju priliku za dobar izvoz. Zanimljivo je da je nekoliko poljskih pjevača obradilo Husove pjesme pa je Valjak tamo prilično popularan i bio bi pogodna osobna iskaznica hrvatske pop glazbe. No, to u ovom slučaju Veleposlanstvu nije bilo bitno. Je li Ana Rucner, nedavno nominirana za ‘najboljeg novog izvođača’ na Porinu, pogodniji izbor? Je li jedna čelistica pogodnija od, recimo, dva čela, tj. 2Cellos? Ako već hoćemo gudače možda bi oni bili zahvalniji izbor, čisto zbog popularnosti u svijetu, a isto im ne treba velika pozornica?
Ana Rucner je debitant kad joj to paše, poznata zvijezda kad joj to treba (festival “Ana u gradu” u Dubrovniku), valjda ju netko u Turističkoj zajednici voli mada ne prodaje puno ploča i zapravo se radi o beznačajnom klasika-pop kiču nalik Vanessi Mae, Maksimu Mrvici i sličnima. No, kad se radi o ulasku Hrvatske u EU i službenim programima trebalo bi voditi računa o nekim drugim stvarima.
Privatni izvoz
Uglavnom Parni valjak će istog dana u Poljskoj održati koncert na otvorenom, u vlastitoj organizaciji, s privatnim sponzorom, a par dana prije snimiti i televizijski unplugged nastup, s gostovanjem popularnog poljskog pjevača koji pjeva njihove pjesme na poljskom jeziku. Sve to na inzistiranje poljskih organizatora, koji su doputovali i na nedavni nastup u Domu sportova da ih vide. Imali su što vidjeti pa su se i odlučili.
U Poljskoj bi u to vrijeme trebao biti i predsjednik Ivo Josipović, to je bitno tržište, pa ne treba sumnjati da ćete po medijima čuti zašećerene vijesti kako Parni valjak promovira hrvatsku glazbu pred desetak tisuća ljudi na trgu i pred TV-publikom. I kako je izvoz kulture dobar način za ‘osvojiti’ EU. Da, ali u vlastitoj režiji, jer Veleposlanstvo je mislilo drugačije, što nas opet dovodi do one da trezveni ljudi kod nas političarima ne trebaju davati javnu podršku…
