Život i smrt rokenrola

Iako Vatreni poljubac iz poštovanja i u najboljoj namjeri nazivamo ‘legendarnim sarajevskim hard-rock sastavom’, on je puno više od toga. Uvriježeno je mišljenje da viša kategorija od ‘biti legendom’ ne postoji, i kao takvu ju uzimamo zdravo za gotovo.

No, legende vrlo često imaju svijest o vlastitoj kreativnoj nemoći i energetskoj dotrajalosti koja ih htjeli-ne htjeli stavlja u mat poziciju u borbi protiv mlađih snaga. Tu nemoć nastoje pokrpati plastičnim zahvatima na licu, a glazbu redovito prepakiravaju u novo ruho ili pak ako se odluče na staru formulu, nju ispoliraju do beživotnog perfekcionizma.

Milić Vukašinović je prvi muzičar u bivšoj Jugi koji je otvoreno priznao da svira čobanski rok. Čovjek koji je Bregovićevoj kalkulantskoj naravi rekao – ne, a ujedno odsvirao neke od najlirskijih bubnjarskih dionica za njegovo Dugme, i prije toga za Indexe.

Krajem sedamdesetih je osnovao Vatreni poljubac gdje je uspješno propjevao i počeo svirati gitaru, ni više ni manje nego ‘iz inata’ Bregi. Dan danas, u svojoj 61., radi što mu se prohtije i ne brine da su rokenrol osjećaji ekskluzivno pravo mladih ljudi. Kao rezultat stava ‘bez dlake na jeziku’, bilo da piše za narodnjake ili svira rock, njegov repertoar iz kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih danas zvuči baš onako kako je nekad zvučao. Čisto, ali ne i parfimirano.
Jednostavno, jugoslavenski.

Svi koji smo dijelili mišljenje o Miliću kao onoj prvoj verziji ‘legende’ i pošli se pokloniti sjeni nekoć slavnog rockera, našaliti se na račun njegove frizure – Milićevke, udareni smo šakom u glavu najtvrđom porcijom stopostotnog rocka. Ne najtvrđem po pitanju glasnoće ili žestine, iako ni tog nije nedostajalo, već po razini proživljavanja onog što se svira, od strane benda i ponajprije samog Milića.

Potpuno neosvijetljen na pozornici, njegov ubojito hladan šarm, imidž negativca iz špageti westerna koji ne izvodi klaunovštine pred publikom – na što smo navikli iz njegovih javnih istupa u medijima, potvrdili su ga kao čovjeka koji jednostavno živi rock izvan pozornice u velikom stilu, a na njoj ga kali sa znalačkim garažnim zanosom.

Ljudi su pred kraj koncerta lagano napuštali dvoranu Željezničar. Što zbog dugog predprograma i kasnog starta ‘headlinera’, što zbog skoro dva sata duge svirke Poljupca, ali ponajviše zbog izostanka onog očekivanog treš momenta.

Vatreni poljubac, osim toga što su živuće legende, oni su samo asocijativno treš, ili možda proto-treš, a zapravo jedan od onih bendova koji svaku pjesmu bez obzira na prividnu oskudnost Milićevog pjesničkog vokabulara i izlizane hard rock forme, doživljavaju smrtno ozbiljno.

Paralelno, Milić je vidno umoran od života, njegove kretnje na pozornici su minimalne, ali njegov ‘mojo’ ili kako bi on to rekao ‘bugi’, penetrira u slušatelja dublje i od najbolnijeg bluesa.

Dok su zagrebački Brkovi i njihov groteskni treš pristup bili više nego dostojna predgrupa Poljupcu, zaključak je jedan. Milića Vukašinovića nema svijet u čitavoj svojoj galeriji legendi rokenrola. Njegov je put, put istinskog odmetnika od svih postojećih trendova, a njegova karma, istovremeno ispisuje i život i smrt rokenrola.