Završio je i 8. INmusic festival…

Za razliku od energičnih rock velikana nultog i prvog dana INmusic festivala, posljednji dan je prošao u nešto opuštenijoj atmosferi.

Hladan vjetar spustio je temperaturu za još koji celzij no barem nije
bilo kiše koja bi dodatno uništila ionako sumornu atmosferu.

Večer je započela s popularnim SARS-om na glavnoj pozornici. Beograđani su dobro poznati gosti u Zagrebu, a iako mi je ska-reggae-rock čušpajza s temama lokalnih političara, ljubavi i mira i globalizacije puna ona stvar, stvarno se ne može reći išta loše protiv nastupa – bili su uigrani, simpatični i lako su se povezali s publikom koja se unatoč terminu i vremenu brzo sinkronizirala s pozornicom.

U krstarenju žanrovima imali su pomoć Shamse 69 iz Brkova, ali i publike – “Buđav lebac” im je valjda toliko dosadio da je pjevač Dragan veći dio pjesme ostavio publici na pjevanje. Glazbeno mi ne odgovaraju i ne bih mogao zamisliti da skidam njihovu glazbu s neta, no svoju ulogu i poziciju dobro su obavili.

Bend jednog od osnivača M83, Team Ghost, nastupao je na world pozornici, uguran između SARS-a i Editorsa i iako su se na trenutke činili zanimljivi, uletio sam u trenutku kad su balansirali između blažih Arcade Firea, The xx i elektroničkog shoegazea. Zanimljiviji su bili zbog činjenice da su nakon njih nastupali srpski hard rockeri Dža ili Bu, kao pokazatelj kontrasta i žanrovske neusmjerenosti ovakvog festivala koji je u mikser bacio sve što se nudilo.

Kad smo već kod miksera, Editorsi su dio istog sloja kao i Bloc Party dva dana prije njih, sa sličnim rezultatima nastupa. Iako su se više trudili i lakše izlazili iz kukuljice, nisu imali više od jednog ili dva trenutka koja bi vrijedilo istaknuti. Frontmen Tom Smith šaltao se između instrumenata, obavio akustičnu izvedbu “Nothing” i po potrebi se izvijao i skakao, no to je oduševilo tek manji dio publike, očite fanove koji puše taj indie post-punk štih, toliko slabo prikladan za ovakve festivale.

Basement Jaxx su do početka nastupa bili misterija – već godinama nisam zamijetio neke njihove materijale, niti je itko oko mene mogao reći što nas točno očekuje. Ono što smo dobili opet poziva metaforu s mikserom – cirkuska trupa koja je u jednom trenu na pozornici imala deset članova koji variraju od afričkog bubnjara preko rock gitarista do kičaste pretile crnkinje. Klišej na klišeju koji je odsvirao, otpjevao i odsemplirao svaki žanr pod suncem, uključujući klasiku.

Ipak, napravili su ono u čemu je Gorillaz Sound System podbacio prošle godine – open air disco od nekoliko tisuća posjetitelja se naskakao i rasplesao, unatoč nedostatku prepoznatljivih hitova koji bi inače podizali atmosferu. Žao mi je što taj termin nije zauzeo neki zanimljiviji bend, no Basement Jaxx bar su podigli taj mrdoguz faktor više nego drugi.

Nulti i prvi dan su mi bili draži zbog boljih nastupa bendova, dok je drugi bar prošao s manje blata. Ako nastup Arctic Monkeysa uzmemo kao vrhunac festivala, nisam siguran koji trenuci dolaze nakon, a i koliko daleko ispod. Iggy & The Stooges su bili vrlo dobri (tako da se ne kajemo do kraja života) no s izuzetkom momaka iz Sheffielda, teško je čvrsto reći “Ovo i ovo je bilo savršeno“. Takav zaključak mi posebno teško pada dok čitam izvještaj s koncerta Downa u Tvornici koji je bio univerzalno hvaljen kao događaj za pamćenje. Jedan bend pred nekoliko stotina ljudi uspio je u sjenu staviti velika imena pred tisućama gledatelja.

Već osmu godinu završavam festival s istom misli – INmusic za mene i mnoge druge predstavlja samo tri dana kad mogu poslušati nekoliko bendova, no malo više od toga. Sa strane sadržaji i događanja, INmusic nema imidž jednog Terranea, masovnost i važnost Exita ili međunarodni karakter Szigeta. Iznimno sam zahvalan na svim bendovima koje sam imao priliku poslušati ne samo proteklih godina nego i ove, no na Jarunu još uvijek nemamo priliku iskusiti ono što u susjednim zemljama možemo – više glazbenika koji su relevantni u ovom trenutku i masovnost festivala koji će prikupiti više od 10 tisuća ljudi, od kojih većina neće imati potrebu provesti samo tri sata na lokaciji.

Previše je redaka ispisano oko budućnosti INmusica i može li ovako ići dalje tako da neću davati svoj komentar, kad je već kolega Horvat to bolje napisao, no unatoč svemu i dalje ću ga posjećivati – imidž, PR i organizacija još uvijek stoje u sjeni činjenice da se tristotinjak kuna za ovoliko glazbe na kraju isplatilo.