Četvorica mlađahnih Šveđana imenom Scraps Of Tape još su jedan bend koji nam je stigao na preporuku menadžera Kena Stringfellowa (prvi je, ako se sjećate, bio Hell On Wheels), a osim što oba dolaze iz Švedske, zajedničko im je bilo i da su do svojih koncerata oba bila potpuna nepoznanica za zagrebačku publiku.
Ni ja o Šveđanima do jučer nisam znala ama baš ništa pa sam se, vjerojatno kao i svi ostali namjernici na koncert, poslužila MySpaceom i ostala ugodno iznenađena onim što sam čula. Obično kada neki bend opišete kao post-rock, to može biti vrlo varljiv pojam jer se pod post-rock danas trpa sve i svašta. U ovom slučaju ono na što sam naletjela bilo je i više nego obećavajuće i dobar znak za predstojeći koncert.
“Bit će jako glasno”, upozorili su nas prije negoli smo ušli ljudi koji su vidjeli tonsku probu. I bilo je upravo tako. Zvučali su upravo onako kako su sami sebe opisali i kako smo ih opisali u najavi – brzo i glasno iznad svega, s naglim promjenama tempa, prekrasnim gitarskim eksplozijama i mahnitim prijelazima između tiših i sporih i žestokih i agresivnih dijelova.
Taman kada bi mi se učinilo da je neka pjesma gotova, a promatrajući istovremeno mirne kretenje članova benda, dogodio bi se nekakav neočekivani obrat i već u sljedećoj sekundi decibeli su opasno plesali u crvenom.
Većina stvari koje su odsvirali bili su instrumentali pa kako se nisu morali koncentrirati na pjevanje mogli su si dati oduška na stageu. Savijali su se, saginjali, dizali gitare, bjesomučno mlatarali njima po zraku i istovremeno uspjevali proizvoditi sve one divne vibrirajuće zvukove. Baš kao i s prijelazima unutar pjesama, tako su odjednom smanjili tempo i podarili nam jednu vokalnu stvar, prekrasnu i nježnu “Pickpockets Vow” s posljednjeg albuma “This Is A Copy Is This A Copy” koja me strašno asocirala na Notwist.
Gitarist/pjevač iznenadio nas je zamijenivši u jednom trenutku mjesto s bubnjarem (što se ponovilo nekoliko puta tijekm koncerta), pa eto primjećujem da takve rošade nisu ekskluzivna odlika samo Trail Of Dead.
A posebno bih istakla i malog plavokosog bubnjara kojem na prvi pogled ne biste dali više od 16 godina, ali koji je doslovno razvaljivao na bubnjevima i na trenutke mi se čak učinio i prebrz za ostale. Na samom kraju je i slomio jednu palicu.
Najbolja stvar na cijelom koncertu bila mi je ona jedna koju su odsvirali na prvom bisu, a dečki očito ni sami nisu mogli vjerovati koliko nam se sviđaju, budući da im nismo dopustili da odu i svaki put kada bi rekli “This is our last song” inzistirali smo da ovo ‘last’ zamijene s ‘next’. Ako sam dobro brojala jedno četiri puta smo ih zvali da se vrate i nakon svake stvari su dobili ogroman pljesak ohrabrenja, no nakon četiri bisa ipak su odlučili povući se.
Bend je poslije rekao kako im je ovo bio najbolji koncert koji su ikada održali, još na koncertu su izjavili kako nikada nisu imali ovako dobru publiku, a bili su impresionirani i činjenicom da ih je dočekao smještaj u hotelu (”obično spavamo po stagevima’) i topla večera.
Možda su nas malo i previše nahvalili, no što se mene tiče ovo je bio jedan od mojih najljepših post-rock koncerata, a Scraps Of Tape pokazali su jučer zašto ovaj žanr, unatoč mišljenjima mnogih, nikako nije dosadan.
Dodala bih još i da se polukružna dvorana pokazala puno boljim izborom za koncerte ovakvog tipa od (pre)velike i presvijetle Galerije SC, a nije na odmet ni činjenica da i s brojkom od 50 ljudi izgleda popunjeno.
