Trećeg dana na programu Zageb Jazz Festivala bio je World Saxophone Quartet. Na pozornicu je izašlo njih sedam. Kvartet saksofona čine na tenor saksofonu i bas klarinetu David Murray, zatim Oliver Lake na alt saksofonu, Hamiet Bluiett na bariton saksofonu i Bruce Williams na tenor i alt saksofonu. Uz njih su na pozornicu izašli i Craig Harris, Lee Pearson na bubnjevima i na trombonu, Jamaaladeen Tacuma na basu.
Njihov novi album “Experience” je u stvari novi projekt obrada pjesama legendarnog gitarista Jamesa “Jimija” Hendrixa. Ovako neobična postava, sa vrlo neobičnim najavljenim programom ostavila je publiku u dosta zbunjenom stanju s mišlju ‘Baš me zanima kako će oni to izvesti…’.
Sjajno! Fenomenalno! Potpuno novi i neobični aranžmani hitova gitarističkog virtuoza oraspoložili su zagrebačku publiku. Sjajne solo dionice na saksofonima pojedinačno, te zajedniče izvedbe višeglasnih dionica ispreplitale su se s modernim ritmovima i bas linijama rock and roll glazbe u odličnu cjelinu. Uistinu, da je nekim čudom Jimi mogao prisustvovati ovom spektaklu, bio bi u prvom redu i glanim ovacijama poticao sastav da svira dalje.
Neobične solo dionice na saksofonima su oduševljavale publiku iz pjesme u pjesmu sve više i više, ni trombon nije ostao zakinut, ali kada su počele solo dionice ritam sekcije, publika je ostala bez teksta. Prvo je Jamaaladeen Tacuma na bas gitari odsvirao čitavu pjesmu sam, izvlačeći iz bas girate zvukove i basa i obične gitare, tako da su se ljudi pitali gdje je skriven gitarist koji mu pomaže. Osim što je povukao i publiku sa sobom da mu pljeskanjem drži ritam, pokazao je zavidno znanje i ideje na svom instrumentu.
Nakon njega na red je došao bubnjar Lee Pearson. Svirao je solo pokazujući svu svoju vještinu i ideje, i ne samo da je zvučalo fantastično, već su i mnogi slavni hrvatski jazz bubnjari koji su se nalazili u publici klimali glavom u znak očitog odobravanja. Međutim, kao da petominutni genijalni solo nije bi dovoljan, Lee je u jednom trnutku počeo svirati samo jednom rukom digavši drugu u zrak. Potom ju je bacio, uhvatio iza leđa i nastavio svirati jednom rukom iza leđa. Pa je priključio i drugu ruku iza leđa.
Taman kad je publika novim prolomom oduševljenja nagradila njegovu vještinu, čovjek se ustao i počeo trčati po dvorani lupajuči po svemu od poda do pojačala kao nastavak svog sola. Dao je ljudima da polješću s njim i nakon kraćeg kruga vratio se za set bubnjeva ne bi li on i sastav koji se većvratio na pozornicu dalje nastavili koncert. Fantastična demonstacija glazbenih i žonglerskih vještina ostavila je publiku u deliriju.
I tako smo cijelu večer uživali u izvedbama hitova kao što su “Hey Joe“, “Foxy Lady“, “All Along The Watchtower“… Genijalna je sama ideja obrade ovih skladbi s jednim ovakvim sastavom i aranžmanima. No, genijalnost te ideje je neusporediva s kvalitetom i energijom izvedbe World Saxophone Quarteta. Sjajno.
