Wovenhand, izbavi nas iz zla

Wovenhand već godinama nije izbacio toliko pristupačan materijal, pjesme koje se više ne skrivaju iza mističnog bendža nego eksplodiraju u navali post-punkovskih bubnjeva i basa.

David Eugene Edwards sinoć nam je još jednom uspješno prodao priče o putujućim svećenicima i prašnjavim crkvama u kojima su djelili svoje propovjedi. Nakon sat i pol liturgije htio sam da neki hollywoodski producent bendu dobaci 100 tisuća dolara kako bi snimio soundtrack za “True Detective”.

Iako se bend nikada nije previše obraćao publici ili pridavao previše pažnje scenskom nastupu, u prošlosti su imali dozu intime koja se ne može reproducirati u punom Jedinstvu. David nije preskočio svoje tikove i male transove, no ovakvo poduplanje publike na krilima novog albuma odmaknuo je Wovenhand prema ‘običnom’ rock bendu s dobrom pričom i pokojim gotičkim folk elementom.

Glazba im više nije čudna, a ono što se događalo na pozornici samo iz zajebancije mogu zvati misom – ovogodišnji “Refractory Obdurate” je izvrstan album koji riječima bolje crta slike od mnogih kistova, no nezaobilazan je pomak prema jasnijim strukturama i elektrici.

Možda zvučim negativno no zaista još uvijek gajim velike simpatije prema mračnim tonovima pustinjaka koji mi je bar na sat i pol usadio strah od Boga i pakla koji se u njegovoj verziji čini nijansu toplijim nego u onoj Kralja Jakova. U nekim trenucima, poput punkerske provale zadnje minute “Masonic Youth”, Wovenhand je izgledao kao nerafinirana verzija Nicka Cavea i njegovih The Bad Seedsa, kao The Birthday Party koji je dublje zabrazdio u Bibliju i američki jug.

Ipak, Cave uz Edwardsa izgleda kao prodavač šunda, TV svećenik s par dobrih fora, dok ovaj suspreže arhaične izraze i apokaliptične opise na “Salome” i pjeva himne na “Good Shepherd”.

Bez obzira na laganu promjenu glazbenog smjera i gubitak kakve-takve intime, nastup je još uvijek bježao od svjetovnog i strah me pomisliti kako bi labilniji iskusili ogromne sjene po zidovima dvorane, urlike i propovjedničko dizanje ruku u zrak na 30-ak celzijusa, ipak ugodnijih nego prije dvije godine u dvorani do ove.

Iako bježe od žanrovskih zamki, denverski kvartet ne može pobjeći od tema koje bi bile jednako zastrašujuće i da ih izvodi vrtički zbor na sunčanoj livadi, a ne obrasli tipovi koji su nam došli reći pokoju o drvenim očima, duhovima u vjetru i knezu tame koji nas čeka iza svakog ugla.

“Refractory Obdurate” je možda držao veći dio set-liste no i taj tranzicijski Wovenhand volim i cijenim.