Wille & The Bandits
Sudeći po broju publike sinoć u Vintageu, smatram da je zaista bitno dodatno predstaviti Wille and the Bandits – fantastični blues rock trio iz Cornwalla. U Zagreb su došli u sklopu turneje s kojom predstavljaju prošlogodišnje studijsko izdanje “Steal”.
Vrlo često se piše i priča kako se u njihovoj glazbi osjeti utjecaj Pearl Jama, Creama i Jimija Hendrixa, a na poziv Joea Bonamasse nastupili su u Nizozemskoj na Sena Guitar Awardu. U karijeri imaju još par impresivnih stavki koje je bitno spomenuti s obzirom na osmogodišnji životni vijek benda. Glastonbury ih je 2014. godine svrstao u top 10 ‘must see’ bendova, odradili su turneje s Deep Purple i John Butler Trio te bili headlineri raznih europskih festivala.
Zagrebačka publika ih, na žalost, nije na vrijeme prepoznala. Broj posjetitelja spomenut na početku najbolji je dokaz za to. Skupila se nekolicina pojedinaca razne dobi u zaista praznom klubu. Usudila bi se reći da je bend zbog takvih uvjeta sa svirkom počeo malo skeptično, ali im je energija bila dovoljno jaka i uspjela nadjačati sve okolnosti.
“Bad News” s novog albuma kao početak koncerta svojim imenom cijeloj situaciji daje neku dozu humora. To se odnosi na bend kojemu je prazna dvorana mogla biti loša vijest za nastup. Inače pjesma studijski zvuči odlično, ali je live verzija očekivano moćnija i upravo taj pridjev savršeno opisuje sat i pol sinoćnje svirke – moćno.
Publika se ozbiljnije razbudila tek na trećoj “Miles Away” i ‘banditima’ barem malo uzvratila pozitivne i nabrijane energije koju su oni nama pružili. Gušt je bio gledati Matthewa Brooksa na basu, pogotovo plesne korake s kojima nas je povremeno počastio. Za bubnjara Andrewa Naumanna rekla bih kako mentalno nije bio prisutan, što je posljedica apsolutne uživljenosti u sviranje. Wille Edwards, frontman i gitarist, povremeno se zahvaljivao publici i komentirao život na turneji koji je bio inspiracija za pjesmu “Living free”.
Uslijedio je akustični dio koncerta koji je zvučao toliko impresivno da nije izazvao samo pljesak – najsimpatičniji dio koncerta definitivno je povik nekoga iz publike ‘tako je!’. Iako ne razumiju hrvatski jezik, po njihovim osmjesima lako se moglo zaključiti da su prepoznali odobravanje. Wille nam je predstavio Weissenborn gitaru i njen ‘havajski’ zvuk i nastavio svoje impresivno ‘lap slide’ sviranje.
Poslije akustičnog dijela slijedile su neke od poznatijih pjesama – “Gypsy Woman” i “Angel” koju je Wille posvetio preminuloj majci. Možda malo premračna priča za kraj koncerta, ali publika je ipak dobila još jednu pjesmu kako bi povratili prethodnu nabrijanu atmosferu.
Zadnja pjesma “1970” govori o dobrim vremenima i tematika joj je prikladna za kraj. Nadam se da će nam Wille and the Bandits u budućoj karijeri pružiti novu šansu da im pokažemo kakva publika zapravo možemo biti. Interes za ovakvu vrstu glazbe svakako postoji, a možda je glavni faktor slabe posjećenosti bila činjenica da je koncert održan usred radnog tjedna. Cijena ulaznice ne može biti problem jer smo svjedoci da danas postoje tribute i cover bendovi u istom cjenovnom rangu, a ovdje se ipak radi o nezavisnom i autorskom bendu čija kvaliteta po svim dosadašnjim priznanjima nije upitna.
Zaista cijenim bendove koji, bez obzira na spomenute uvjete, impresivno i gospodski odrade koncert jer time dokazuju koliko vole glazbu. Nadam se da će biti prilike ponovno ih vidjeti uživo i da će zagrebačka, a i ostala publika do tada prepoznati njihov rad. Ako ništa, barem smo dobili dojam i atmosferu privatnog i ekskluzivnog koncerta.
