White Lies jedan su od onih bendova koji je prvi album uzeo kao skicu za daljnji rad: skicu koja će biti temelj budućem nadograđivanju i reinventiranju svog zvuka bez upadanja u zamku monotonije ili usiljenog skretanja na put koji im neće odgovarati. Upravo zato bih išla toliko daleko i rekla da im svaki dosadašnji album ima svoju glavu i svoj rep: niti jedan ne bih ‘otpisala’ kao nešto što nije vrijedno spomena ako govorimo o njihovom opusu. Sinoć su se vratili u Tvornicu kulture na krilima novoga albuma “Five“ kako bi se pokazali hrvatskoj publici i poručili joj “evo što smo vam novo pripremili, što kažete?“.
Prije nego što je pozornica postala mjesto na kojem će u centru pozornosti biti White Lies, zagrijalo nas je jedno zaista jako ugodno iznenađenje imena Boniface. Kanadski bend, kojeg je Micah Visser nazvao po susjedstvu u kojem je odrastao, predstavlja se kao bend koji nam otkriva pop 21. stoljeća. I ne bih rekla da je u krivu; u pitanju je vedri, svježi pop koji vjerno i šarmantno dočarava ono razdoblje kada se nalazimo na križanju između mladosti i zrelosti i gdje se, kako govori u svom debi singlu, osjećamo kao turist u vlastitom životu. ‘Arlaukanje’ publike potvrdilo je kako ih je bendova mladenačka energija brzo uzbudila i naelektrizirala. Kao stvari koje su mi odmah ušle u uho istaknula bih “Dear Megan“ i već spomenuti debi singl – “I Will Not Return as a Tourist“ i ako vas zanima o čemu pričam – znate što vam je činiti.
Prije no što sam otišla na koncert, malo sam ‘škicnula’ setliste dosadašnjih datuma s turneje: iste setliste držali su se i u Zagrebu. Dakle dvadeset pjesama, dosta novih stvari pametno ispresijecanim starim hitovima čije tekstove svatko zna od A do Ž. Kako mi je ovo prvi put da sam išla na njihov koncert, zanimalo me hoće li zaista biti onako kako pričaju o tim hvaljenim koncertima iz 2010. i 2016…. Doduše, nikad ne bih ni mogla znati je li to ista razina – nemam s čime usporediti. Osobno nemam prigovora; da, držali su se jedne te iste setliste, ali ako su pažljivo probrali kojim se pjesmama predstaviti na tekućoj turneji – zašto to mijenjati? Moja iščekivanja su ispunjena: njihov klasični upbeat zvuk uživo je bio jednako (ako ne i više) rezak kao i na studijskom izdanju, moćan McVeighsov vokal s prividnom je lakoćom ispunjavao prostor Tvornice, a publika je bila kao publika – dok su neki mirnije cupkali uz omiljene hitove, neki su dolazili do nove točke usijanja iz pjesme u pjesmu. Tako sam, na vlastito iznenađenje, primjetila kako je nekolicina ljudi spremno dočekala i novije stvari – ipak je većina došla čuti klasike.
White Lies ne boje se promjene: pogurali su granice, koketirali s novim zvukovima i položili test u Tvornici. Čitav dojam dodatno su mi pojačali reflektori na kojima su se izmjenjivale plava, pa roza, pa crvena, itd.; jednostavno, a efektno su vizualizirali taj specifični novovalski White Lies zvuk.
Što je bilo od novih stvari, a što od White Lies klasika? Koncert su i započeli s novom pjesmom, “Time to Give“ – osobnim favoritom s posljednjeg izdanja; fantastični buildup postepeno se razvijao u jednu napetu ‘smak svijeta’ atmosferu u mračnom prostoru Tvornice koji je u mojoj glavi odjednom postao sklonište. Ono što sam uočila uživo jest da dosta novih pjesama u sebi nose ozračje jednog desetljeća glazbe: tako je “Believe It“ imao štih 80-ih, “Tokyo“ je uveo elektroniku devedesetih, dok je “Kick Me“ vješto, ali suptilno prikazao mellow zvuk 70-ih koji se na trenutke lagano pretaka u osamdesete da bi se potom prepustio današnjem eksperimentalnom rocku.
Bilo mi je zanimljivije osvrnuti se na nove pjesme koje su se našle na setlisti, ali ne smijemo zanemariti ni stare stvari, zadužene da zalude publiku, poput “Farewell To The Fairground“, “Unfinished Business“ koja nas je podsjetila na čarobne početke benda, adrenalinom napumpanu “Death“, omiljenu “Big TV“, progresivnu “Don’t Want To Feel It All“ ili pak “To Lose My Life“ uz koju je publika gromko uzvikivala “let’s go old together…“. Doista su se potrudili da uz nove stvari daju i jasan pregled svih svojih dosadašnjih izdanja.
Za bis nas je McVeigh počastio svojim solom – pjesmom “Change“, da bi mu se ostatak pridružio u novom, pomalo žešćem izdanju s “Fire and Wings“. Koncert su očekivano, ali i sa stilom zaključili s “Bigger Than Us“. Sinoćnja doza White Liesa morat će nas zadovoljiti do idućeg puta, kada će nam opet (nadajmo se) servirati novi album – nove nevine laži.
