Po imenima, utorak je nudio najjači koncert No Jazz Festivala. Istina, teško je bilo prognozirati čemu bismo mogli nazočiti, jer u pitanju je bend čije članove u zajedničkoj svirci nikad nisam gledao, a niti mi se potrefilo da iz tko zna kakvih sumračnih izvora nabavim njihov CD prije ovog koncerta…
Ali, imena su govorila sasvim dovoljno. Reggie Workman je bio prvi Coltraneov izbor na kontrabasu za njegov legendarni kvartet (prije Jimmy Garrisona!), s kojim je snimio izvrstan Session “Impressions” i, u suradnji s njime i Dolphyjem, revolucionarni koncert u Village Vanguardu 1961., kojeg je kritika zbog novota u improvizacijama otvoreno prozivala anti-jazzom(!).
S druge strane, Oliver Lake bio nam je gost u sklopu matičnog World Saxophone Quarteta (osnovanog 1977. s Davidom Murrayem, Hamietom Bluiettom te Juliusom Hemphillom) na prošlogodišnjem Zagreb Jazz Festivalu, s kojim je, svirajući skladbe Jimija Hendrixa, ostvario daleko najbolji koncert čitavog festivala. U pitanju je uistinu izniman glazbenik, jedan od nekolicine zaslužnih za, možemo reći, reinvenciju saksofona nakon što su genijalnost i dosezi Johna Coltranea isprve bacili sjenu na smisao daljnjeg improviziranja na instrumentu. 
Andrew Cyrille, pak, pravi je div free-bubnja, najzapamćeniji po 11-godišnjoj suradnji (’64-’75) s jednim od pravih očeva free-jazza, legendarnim Cecilom Taylorom (s kojim je snimio niz albuma, od kojih valja istaknuti barem “Unit Structures” i “Akisakila”). 
Trojica ovako zaslužnih, ali i još važnije, svestranih glazbenika čija je čitava karijera obilježena prije svega istraživanjem, obećavali su barem interesantan koncert.
Kada je odlično raspoloženi i nevjerojatno vitalni Workman (nikad mu ne biste dali 70 godina!) otvorio nastup prigušenim disonantnim introm, činilo se da će sve ići iz prve, međutim, u prvih nekoliko skladbi gdje je ritam sekcija vrlo obzirno i rastresito pratila ponešto suspregnutog Lakea činilo se da si sva trojica međusobno opipavaju puls prije nego što odluče kamo će krenuti.
Lagano dekonstruirani (ali ipak 4/4) blues u tom smislu je poslužio kao istinsko opuštanje i mogućnost da Lake raspusti sve emotivne boje svog alta, pri čemu je teatrom proširio iznimnu vedrinu i sonornost. Ova toplina kao da je ugrijala ekstremitete čitavog trija, nakon čega su nam priredili dvije uspjele hard-bop improvizacije na tragu Coltraneovog “Giant Steps” zvuka, čiji su življi tempo i kratka, žestoko ekspresionistička Lakeova sola definitivno pridobila publiku.
U posljednjem takvom komadu, Trio 3 je jasno dao do znanja što nas čeka iza sljedećeg ugla. Hard bop melodija bila je začinjena unisonim, laserskim staccatima, a potom je Workman u veoma nadahnutom solu prepunom čistih i magijskih legata izvadio jednosmjerni teleport za Afriku, realiziran prvo preko melankoličnog Lakeovog sola na flauti, kojim kao da je mahnuo Ericu Dolphyju.
Ovaj naklon pretvorio se u kolaž šumova iz prašume, prepun otegnutih vibracija kontrabasa, prodornih uzvika flaute, Workmanovim ispuhivanjem zraka u mikrofon kojim se stvarala impresija nadolazećih tropskih oluja, zvonjavom sitnih činela koje kao da su pozivale na okončanje meditacije; nemir koji je idealno došao Lakeu da propita svoj saksofon do kraja, pojede ga, izgužva i potom vrati u prvobitno stanje u raskonstruiranom bluesu i izbori ovacije publike.
Emotivnost koju je čitavi trio, a posebno Lake, demonstrirao čitavu večer dobila je tako adekvatnu zaokruženost i priznanje. Dok su silazili s pozornice, ostala je visjeti u zraku misao kako od čitavog trija još samo Cyrille ipak nešto duguje. Iznimni free jazz bubnjar čitavu se večer držao gotovo stidljivo, ne dajući mnogo glasa od sebe.
Zato smo za bis dobili njegovu skladbu posvećenu Artu Blakeyu – a u njoj je Cyrille preko deset minuta nadoknađivao i nadoknadio sve što je možda u toku večeri ostao dužan. Bubnjajući plemenski snažno, s masnim, debelim udarcem i čujnim ehom kao pogonskim propelerom za svaki daljnji udarac, krenuo je od male ritmičke fraze koju je na kraju razvio u čisti ritual džungle i plemena, dostojno prizvavši duh velikog majstora, što su ostali članovi trija znalački ispratili, dovoljno da triju upišemo četvorku u indeks.
Nakon Tria 3, drugi dio večeri bio je namijenjen jednom domaćem sastavu. Iza imena G.A.P. kriju se domaći glazbenici, Jerko Valdevit i Luka Peršić na saksofonima, Sven Buić na kontrabasu i Borna Šercar na bubnjevima. G.A.P. su najdugovječniji domaći free jazz sastav, a na račun toga su dobili mogućnost nastupiti u istoj večeri s Trio 3.
Ipak, nakon nastupa koji su pružili Workman, Lake i Cyrille, njihova uloga bila je pomalo nezahvalna. Nezahvalna stoga što je ovaj trojac odsvirao koncert koji je teško ne samo nadmašiti nego i odsvirati na sličnoj razini. To se pokazalo preteškim zadatkom za ovaj četverac koji su predstavili svoj više-manje free program.
Više-manje zato što taj free je u nekim situacijama još prilično ukočen i uokviren i tek u ponekim trenucima prelazi u jedan punokrvni free izričaj u kojem se glazbenici totalno prepuste u svoj film, povezani tek finim nitima koje ih drže na okupu upravo za toliko malo koliko niti mogu držati.
U svojem muziciranju povremeno su uspijevali dospjeti do te razine, ali većinu nastupa ipak nisu mogli parirati predstavi koju je pružio Trio 3. Improvizacije koje su izvodili često su se sličile mnogim nepovezanim dionicama raznih jazz sola iz više standardnog a manje free jazz izričaja, tako da je ta glazba zvučala više kao kaos izvadaka iz standardnih jazz formi, a mnogo manje i rjeđe kao free forma.
Glazbenicima na dušu je li to ipak njihovo poimanje free izričaja, ali sa strane slušatelja to je zvučalo dosta kaotično, a nakon nekog vremena i prilično iritirajuće i naporno.
Pišu: p.v. i t.c.
foto: t.c.
