Vijest da će 10. ožujka Sting nastupiti u bečkom Konzerthausu sa svojim najnovijim suradnikom, Edinom Karamazovom, predstavljajući album “Songs From The Labyrinth“, koji je u svega tri mjeseca od izlaska postao apsolutni (polu)klasičarski bestseller, mnogima bi bila dovoljna da podvrnu nogavice i krenu put Beča. Nije upitno kako je vidjeti Stinga uživo, bilo gdje i bilo kada, još uvijek velika privilegija.
No, činjenica da se radi o koncertu upravo s lutnjistom Edinom Karamazovom, cijeloj je prigodi dodala još jednu, pomalo osobnu dimenziju.Naime, prvi susret s Edinom Karamazovom dogodio mi se negdje krajem 2001. ili početkom 2002. godine, zahvaljujući prvom kontrabasistu Afiona i prijatelju od malih nogu, Dariju Paviću. 
Tog je popodneva nazvao i objavio kako će u glazbenoj školi Elly Bašić, koju je tada pohađao, predavanje o lutnji i skladanju za lutnju održati neki Edin Karamazov, nositelj titule ‘Zlatne ruke Zenice‘. Ovakvom spoju lutnje, omiljenog prezimena iz književnosti i naziva titule nije se dalo othrvati; koji sat kasnije Karamazov je, razvijajući detaljnu priču o svom instrumentu, svirao lutnju s dvadeset i tri žice takvom lakoćom da se moglo povjerovati kako je riječ o najjednostavnijoj stvari u svemiru, lakšoj od lijepljenja maraka na kuvertu.
Pljesak i odobravanja fasciniranih učenika i njihovih prijatelja, međutim, krajnje tihi i samozatajni umjetnik jedva da je podnosio. Možda je upravo stoga – da smiri večer, kako je rekao – za kraj odsvirao tešku i pomalo mračnu skladbu Johna Dowlanda, “Come Heavy Sleep”.
Šest godina kasnije, u intervjuima o megauspješnom projektu “Songs From The Labyrinth”, odjednom planetarno poznati Karamazov – koji je početkom ’90-ih svirao gdje god je stigao i preživljavao kako je umio, pa tako i u varijeteu u Hamburgu ‘dok bi za stolovima ljudi jeli patke’ gdje ga je Sting prvi put čuo – izjavio je kako je prvu ideju o suradnji sa Stingom dobio slušajući svoj prvi solo album, i to upravo snimku “Come Heavy Sleep”.
Ova koincidencija, da je skladba kojom je završilo spomenuto predavanje ujedno na neki način predstavljala zametak pune afirmacije zeničkog virtuoza, odlasku na koncert dala je dodatnu draž i povećala očekivanja za prohladnu, kišnu bečku večer.
Velika dvorana s nešto manje od dvije tisuće mjesta bila je krcata, uključujući i balkon. Dvije stolice, mikrofoni i četiri lutnje na velikoj pozornici izgledali su gotovo izgubljeni na tako širokom prostoru. No, kada je na pozornicu izašao Karamazov (1965.), sam s velikom lutnjom i u plišanom bordocrvenom odijelu, osvjetljenje se u dvorani svelo na minimum, prigušeno i zamračeno ističući samo najuži krug oko izvođača, čime se koliko-toliko dobilo na intimističkom ugođaju.
Zvuk lutnje je uskoro veoma živo prizvao dvorski ugođaj; ali sva pitanja oko atmosfere pala su u drugi plan nakon svega par minuta Karamazovljevog solo-nastupa. Virtuoznost koju je u prvoj skladbi svog recitala pokazao, kombinirajući klasiku s flamencom, a na trenutke, bogme, pomalo i rock – riffovima, bila bi već sama po sebi zastrašujuća: no u kombinaciji s iskazanom emotivnošću, postajala je uistinu fascinantna.
Ovo je bilo još vidljivije u drugom komadu, Bachovoj “Toccati i fugi u d-molu“, u kojoj je Karamazov – činilo se – iz golemog, 23-žičanog instrumenta (koji k tome ima i iznimno široki vrat, što ga čini još zahtjevnijim za sviranje) izvlačio gotovo sve što možete zamisliti. U iznimno intenzivnoj izvedbi, u kojoj se sakrivao i dizao iza lutnje, savijao i naginjao, pjevao i tugovao, publici je u nepredvidljivom i veoma inventivnom slijedu iznio mračne dramatske boje, flamenco, vrtoglave McLaughlinovske pasaže što se spuštaju ravno u ponor i eksplozivno vraćaju natrag – pa čak i naštimavanje žica usred izvedbe, što je nekim čudom bilo tako glatko inkorporirano u glazbu da se jedva osjetilo.
Kada je odzvonio posljednji ton, zazvučalo je gotovo kao kraj večeri. Cijeli Konzerthaus je nakon svega dvadeset minuta mogao poći kućama, a da se nitko ne bi žalio. Ovacije su bile najmanje što se moglo očekivati; a one su se još i pojačale kada je na pozornicu izišao Sting, u klasičnom crnom izdanju i dignute frizure kao u najjačim danima The Policea (koje, kako smo pisali, ponovo i okuplja).
Snopovi reflektora su postali nešto širi, ali mračnoplavi, a duet zaplovio u Dowlandovu “Flow My Tears“. Već u drugoj skladbi “The Lowest Trees Have Tops“, pokazalo se da će večer biti pun pogodak, te da je prava šteta što koncert nije sniman za neko buduće izdanje.
Sting i Karamazov uživo, naime, zvuče barem trostruko bolje nego na ploči. Nije samo u pitanju magija koncertne izvedbe, a nije u pitanju toliko ni Karamazov, čija je pratnja i na ploči vrhunska i krajnje atmosferična. Najveća mana “Songs From The Labyrinth” jest – paradoksalno – sam Sting, koji se tokom čitavog diska očigledno dvoumio kako pristupiti izvedbama.
Dowlandove skladbe dovoljno su zahtjevne da iziskuju školovan, klasično obrazovan, moćan i širok glas, dok je Sting tijekom karijere patentirao vrhunsku, unikatnu kombinaciju rock-jazz vokala. Plutajući između ove dvije mogućnosti, Sting se na studijskoj snimci rijetko gdje uspio othrvati želji da pjeva istovremeno i jedno i drugo, zbog čega se često obreo u naglašenoj dramatici i akcentuaciji teksta s jedne strane, ali i pomalo nehajnom i nedorađenom izvedbom, s druge.
Kombinacija ukočenosti i pretjerane pitkosti, međutim, nije se na večerašnjem koncertu pojavila niti jednom. Sting je odlučio biti vjeran sebi i svom vrhunskom feelingu, čemu je još dodao i više nego dovoljno izrađen senzibilitet za ranu glazbu. Opuštenost je iz njegova pjevanja izvirala u svakom trenutku. Istina, u naglašeno dubljim dionicama njegov kontratenor ostavljao je, očekivano, nešto slabiji učinak, no nipošto toliko da bi naudio ukupnom dojmu.
Jednostavnosti i opuštenosti kumovao je, zacijelo, i sam Konzerthaus, čija je publika kozmopolitski entuzijastično prihvatila novo čitanje Dowlanda, i sama nepretenciozno izmiješana u kombinacije traperica i pulovera s večernjim toaletama. Tako se i moglo dogoditi da dvoranom zavlada vedri smijeh nakon što je Sting, tumačeći Dowlandove (1563-1626) putešestvije i nevolje kao engleskog katolika i nepriznatog vrhunskog lutnjista, u nepravednoj sjeni suvremenika Roberta Johnsona, izjavio kako je “Downland došao i u Nuernberg, to jest ovdje, u Njemačku… Oprostite!”
No, osim ovog nezamjerenog gafa, Stingove konferanse o Dowlandovu životu, potkrijepljene čitanjem izvadaka njegovih pisama između pjesama, predstavljale su veoma zanimljiv i osebujan dodatak samoj glazbi, čineći tako od koncerta jedinstven i potpuno zaokružen (gotovo da bi se moglo reći – povijesnoglazbeni) doživljaj.
Značajan doprinos ovako profinjenom, intimističkom ranoglazbenom ugođaju dao je i bezgrešni osmeročlani londonski zbor Stile Antico koji je odlično popratio nekoliko izvedbi, među ostalim i “Can She Exuse My Wrongs?” koja je izmamila prve prave ovacije. Pri ovoj izvedbi Sting je prvi put zasvirao na svojoj lutnji u duetu s Karamazovom. “Fine Knack For Ladies” bila je odlična, kao i na disku, uostalom. Jedan od vrhunaca predstavljala je i dugo očekivana “Come Heavy Sleep” ali i, iznenađujuće, “Come Again” koja je zvučala daleko, daleko bolje nego na snimci, upravo zbog Stingove lakoće i opuštenosti, ali i zbog izvrsne lutnjističke međuigre dvaju glazbenika.
Sve skupa, nikakvo čudo da je publika, uvučena u glazbeno-sentimentalni vremeplov, po završetku službenog dijela koncerta skandirala i više nego uporno iako je velik dio Dowlandovog repertoara bio iscrpljen. Povratak Karamazova i Stinga donio je u najmanju ruku neočekivane trenutke. “Fields Of Gold” na dvije lutnje i nepogrešivi Stingov emotivni timbar (uz vrhunski pozadinski vokal članice Stile Antico Kate Ashby) zvučao je prelijepo, neporecivo suptilnije i dublje od originala.
Već bi i ovo bilo dovoljno za sjajan kraj savršeno izbalansiranog koncerta, no Stingova najava pjesme Roberta Johnsona bila je korak dalje. Umjesto skladbe ranije spomenutog renesansnog kompozitora, dobili smo pjesmu drugog Roberta Johnsona – “Hell Hound On My Trail” iz repertoara mitske crnačke blues legende što je prodala dušu vragu (više o tome čitajte ovdje).
I dok je Sting zavijao kao kojot, odrešito na svojoj lutnji svirajući ordinarne blues – riffove, Karamazov je ostao vjeran svojoj ulozi pratećeg čovjeka, slikajući pozadinu tamnim tonovima, šumovima i odjecima. Teško da je moglo nepredvidljivije i svježije; razgaljeni Konzerthaus proživljavao je neku vrstu vedre katarze, u kojoj se drugi bis gotovo podrazumijevao. Nitko, međutim, nije očekivao “Message In The Bottle” uz čitav Stile Antico! Zvučalo je uvjerljivo i dovoljno oporo da svima pokaže kako obnova The Policea ne mora nužno biti samo reciklaža stare slave. Za kraj su uslijedile još dvije Dowlandove kompozicije, kako je i red – ipak je ovo bila, prije svega, večer glazbe iz jednog drugog vremena.
Ovim rijetko odmjerenim i vrhunski atmosferičnim koncertom Sting je svim nevjernim Tomama (u koje se ubraja i vaš izvjestitelj) definitivno dokazao kako njegovo moderno iščitavanje Dowlanda nije tek puka ekshibicija samozadovoljnog i ostarjelog svestranog superstara – kako se moglo pomisliti nakon slušanja ne sasvim dozrelog “Songs From the Labyrinth”. Stoga bi pomno urađena snimka jednog ovakvog koncerta dobro došla za otkrivanje punog smisla njegovog renesansnog angažmana.
Ovo se u jednakoj mjeri odnosi i na Karamazova, bez obzira što je studijsku snimku odradio od početka do kraja vrhunski. Snaga koju njegova improvizacija, silina, dosjetljivost i senzibilitet u sinergiji dosižu uživo uistinu je fantastična (potonji izraz shvatite više kao deminutiv!), s čitavim morem ugođaja i unikatnih momenata koji zaslužuju dostojni koncertni zapis. Obzirom na to koliko je godina Karamazov proveo u sjeni nemilosrdnog balkanskog kraja stoljeća, krajnje je vrijeme.
foto: aquarius records
