Iako su Split, tijekom iznimno duge povijesti, pohodile razne istaknute glave – od kraljevskih do sportskih – valja biti pošten pa reći da je grad Miljenka Smoje oduvijek najslabije stajao s rock’n’roll gostovanjima. Posljednji veliki koncert što se ondje održao odsvirali su Dire Straits na poljudskom stadionu prije nekih dvadeset i šest godina (!). Ovaj nevjerojatan (vaš novinar smatra – pomalo i tragičan) post prekinut je na najbolji mogući način. Na Prokurativama je u petak, 13. srpnja 2007., koncert održao Robert Plant.
Dolazak jednog od tri najimpresivnija frontmana čitave povijesti rocka (drugi bi bio Jim Morrison, treći vjerojatno Jimi Hendrix, ne nužno tim redom) već bi i sam po sebi predstavljao udarnu vijest u gradu u kojem je koncertni rock tiho umro davno, ne zna se točno kada.
Činjenice, međutim, da Plant sa sobom u kuferu donosi ne samo legendarnu pjesmaricu, nego i iznimnu novu ploču “Mighty Rearranger“, te bend koji na toj istoj ploči zvuči vrhunski uigrano i uvjerljivo, bile su i više nego jasan znak da se valja zaputiti prema Splitu pod svaku cijenu, makar je u pitanju bio tradicionalno najgori turistički vikend u čitavoj godini.
Nakon što je završio nastup predgrupe, ST-rockera Indigo, iščekivanje se u publici moglo rezati nožem. Od Plantovog zadnjeg koncerta u Hrvatskoj prošlo je devet godina i teško da je itko znao što se smije očekivati od gigantskog rock-vokala čije će glasnice uskoro napuniti pedeset i devetu. Velika lanterna na bini s orijentalnim ornamentima, što je umnogome podsjećala na onu s unutarnjeg omota legendarne ploče “Led Zeppelin IV”, dodatno je prigušivala atmosferu i prizivala daleko intimističkije događanje od klasičnog rock-koncerta goleme zvijezde; a već je prva skladba, “Tin Pan Valley” s posljednjeg albuma, pokazala kako bi ova svirka mogla biti nešto sasvim drukčije od dosadašnjih Plantovih gostovanja u nas. 
Hipnotička podloga arapski obojenog elektroničkog loopa i ritam činela preko kojih se razlijevao širok i elegičan Plantov vokal, stvorile su već u prvih par minuta od čitavih Prokurativa poprilično mističan poligon, u kojem su heavy-rock upadi predstavljali prijeko potrebni dramatski klimaks, a nikako puki testosteronski manirizam. Da od stadionskog cock-rocka večeras nema ništa, potvrdio je euforično pozdravljeni “Black Dog“, koji je bio odsviran s više mjere i zrele ironije u vokalu, nego što bi vukao na inicijalno zamišljenu mačističku apstinencijsku žalopojku. 
Nakon što se Plant prvi put obratio publici, najavivši kako će svirati ‘nove stvari, ali i neke prekrasne stare stvari u ovom prekrasnom starom gradu’, bend je zaplovio u vrhunski izvedbu “Going To California” s interludijem na tarabukama i električnoj gitari, pri čemu je Plantov vokal po prvi puta zazvučao istinski fascinantno. Prešetavajući se gotovo po okomici svojih vokalnih mogućnosti, Plant je u iznimni ljubavni komad Zeppelina unio more emocija – čežnje, iskustva, gorčine i pitanja – pokazujući kako volumenom, prodornošću i jasnoćom glasa, te snagom ekspresije savršeno kompenzira nemogućnost dosezanja nekadašnjih visina. Ostavivši publiku u razgaljeno romantičnom raspoloženju, The Strange Sensations pojačali su tempo sa “Slow Dancer“, jedinom izvedbom s ploče “Pictures At Eleven”, koja se pretvorila u prvi vrhunac koncerta i otkrila ponešto od Plantove stvaralačke renesanse u posljednje tri godine.
Kombiniranje sjevernoafričke glazbe iz nasljeđa Ali Farka Tourea ili hipnotičkih riffova saharskog bluesa ranih Tinariwena, te hard’n’heavy rocka s druge strane – što su Page i Plant prekrajali i pomalo stidljivo gurali u prvi plan još na ploči “Unledded” – očigledno je u Plantu sazrelo do kraja. Čitav “Mighty Rearranger” pokazuje upravo postupak kalemljenja goleme energije riffova, distorzija i neočekivanih breakova iz nasljeđa Zeppelina na gusto tkivo ne samo afričkih, nego i arapskih motiva srodnih bluesu (ili pak ‘okrenutih na blues’), čime je Plant izmjestio masivni i grandiozni zeppelinski zvuk iz klasične stadionske samodopadnosti u bitno produhovljeniji, dramatičniji i emotivno neposredniji prostor.
Korištenjem čitavog niza udaraljki ili repetitivnih klavijatura i sampleova sastav u cjelini ostvaruje bitno progresivniji zvuk, toliko mističan i gust da se, bez puno ustezanja, može čak i kazati kako je “Mighty Rearranger“, to jest Plant sa The Strange Seansationsima uživo, logičan nastavak posljednjih pravih Zeppelina – ploče “Physical Graffitti” na kojima se zeppelinski zvuk počeo rastvarati u orijentalnim mistikama (što je nažalost ostao nikad završen proces).
Doprinos samih The Strange Sensationsa svemu ovom je ogroman – pri čemu nije samo u pitanju iskustvo Justina Adamsa (gitara, mandolina) iz rada s Tinariwenom, već i, npr., snaga Clivea Deamera da pomalo vuče na pokojnog Bonhama, a Skin Tysonova ritam gitara zvuči ogromno, kao najstandardniji Pageov produkcijski trademark. U tom smislu, posljednja faza Plantova rada, iako se ne može mjeriti sa Zeppelinima, uistinu nosi dah Zeppelina za 21. stoljeće.
O čemu se radi, možda i najbolje pokazuje odlična “Takamba” (također sa zadnje ploče) izvedena na samom početku koncerta, koja je zvučala kao bitno zanimljiviji mlađi brat skladbe “Trampled Under Foot”, s afričkim zvečkama i vrhunski nabrijanim Plantovim vokalom, kojemu nikad ne biste dali 60 godina ni po čistoći ni po energiji. Jednako tako, i “Four Sticks” i “Gallows Pole” dobila su drukčiju mjeru i snagu u bitno orijentalnijim prizvucima, pogotovo potonja skladba sa djembeom, tarabukama i Plantom koji je svirao egipatski frame drum, umjesto ‘keltske’ verzije s originalnog albuma. Nova energija starih dragulja se time odlično nadovezala na izvrstan Plantov vokal, što je bilo osobito vidljivo na legendarnom bluesu “Babe I’m Gonna Leave You“, dok je prvi dio koncerta zatvorio moćni novi broj “Freedom Fries“, koji je riffom vukao na Mali, a neočekivanim upadima na “In My Time Of Dying”.
Nasmijanom Plantu nije trebalo dugo da izađe na bis; pa dok je “The Enchanter” i zvučao ponešto razvučeno, ništa nije moglo pripremiti Prokurative za kraj koji je uslijedio. Vjerojatno nijedan koncert nije tako tutnjao zidinama Splita kao Plant i ekipa te večeri s “Whole Lotta Love“, koja je zvučala kao atomska grmljavina, silovito do otpadanja žbuke. Žar s kojom je Plant vadio i neočekivane snage iz glasa (“I’m gonna give you my love, yeah, yeah, yeah – Wanna whole lotta love?“) uz scensku pojavnost koja je u svakom trenutku mogla natkriliti čitavu binu, raspametili su publiku do kraja – tim više što se u instrumentalnom dijelu skladbe poigravanje sa zvukovima prometnulo u arapsku udaraljkašku fiestu, nakon koje je Plant neočekivano podsjetio na mlade dane.
Umjesto dugog instrumentalnog nadigravanja, iznenada je zapjevao “Hoochie Coochie Man” i time vratio film u vrijeme kada je s Pageom usred skladbi dugo improvizirao na blues teme – da bi na kraju međuigre s Adamsom podvrisnuo “Way down inside…” i dovršio “Whole Lotta Love” jednako moćno kako je i počeo, dok svi u publici nisu bili mokri od znoja.
Robert Plant je sa The Strange Sensationsima očigledno na putu novog i prilično silovitog kreativnog poleta. Glazbena fuzija egzotičnih stilova s veoma svježim i nadahnutim bendom mogla bi mu omogućiti još nekoliko iznimnih albuma kakav je i “Mighty Rearranger“. Vokalno, čini se da mu glasnice stare bolje od ostatka tijela; scenska uvjerljivost je, uprkos godinama, nevjerojatna.
Odlično ukazanje Roberta Planta na Prokurativama za rockerski i koncertno otupjeli grad ima značaj dolaska vrhovnog šamana koji voodoo ritualom nastoji oživjeti čovjeka kojeg su svi već prekrižili. Da ovakva parabola i nije pretjerana, svjedoči činjenica da je na Prokurativama bilo manje od 2000 ljudi, što je uprkos cijeni ulaznice od 230 kuna poražavajuća brojka.
Nikakvo čudo: na koncert ovakvog kalibra u Splitu se moglo zadnji puta otići prije četvrt stoljeća. Nove generacije nisu mogle odrastati uz bilo što slično; a i oni stariji malo su zakazali – kako drukčije objasniti činjenicu da je u kritici koncerta u lokalnom dnevnom listu “Going To California” navedena kao pjesma s “Mighty Rearrangera”??
Stoga, da bi stvari profunkcionirale, treba održati još nekoliko veoma jakih koncerata, vratiti naviku i svijest da rock postoji, da može biti vrhunsko iskustvo i da se s pravog rock koncerta odlazi radosniji nego s osrednjih kazališnih predstava. Organizatorima predstoji dug put, uz našu punu podršku i pohvalu.
Ako ništa drugo, ostat će zapisano da su baš oni doveli u Split jednu od najvećih rock legendi nakon gotovo trideset godina suše. Nadajmo se da neće ostati samo na tome.
foto: t.c.
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
