Hvala Bogu na tome što postoje stereotipi, jer kako bi inače uživali u tome kada ih se razbije? Stereotip u ovoj priči vitka je plavuša savršene figure, lijepog lica i opakog stava, kakve inače u svojim trendovskim čizmicama šetaju ‘špitzama’ i inim gradskim šetalištima. Ono što razbija taj stereotip je činjenica da je ova plavuša, umjesto nogometaša, kao svoj ženski rekvizit izabrala nešto originalnije – gitaru. Riječ je o gđici Ani Popović, talentiranoj blues gitaristici brzih prstiju, rodom iz susjednog Beograda, a trenutno stacioniranoj u nizozemskom Amsterdamu.
Do sinoćnjeg nastupa u zagrebačkom Boogaloou, za mene potpuno nepoznata blueserica, ostat će zapamčena vjerojatno dok Severina ne prosvira (ponovno). Zamislite, ono, svjetski komad i još k tome razvaljuje Fendera. Ne čudi stoga što se muški dio publike, zajapurenih lica i u nevjerici meškoljio dok je ona na sebe elegantno odjevala gitaru. Istina, ne baš svi jer je, vjerovali ili ne, iza mene jedan kulturni gospodin u kravati doslovno prespavao većinu koncerta.
No zato sam ja bio i više nego budan. Bože šta ta žena sve može s tim prstima. Prvi sam puta u životu jučer poželio da imam drveno tijelo, tri pickupa, šest žica i mahagonijev vrat. No dobro, ostavimo moje perverzne ideje po strani. Pročitajmo kako je to sve skupa zvučalo u, za divno čudo, polupraznom Boogaloou ugodne atmosfere probranih obožavatelja bluesa.
Predgrupa Aninom nastupu bio je zagrebački Blues Machine koji sve boljim nastupima uredno dostavlja kvalitetnu dozu poznatih blues, ali i hard rock standarda poput odlično odsvirane “Lazy“.
Koncert je započeo Aninim riječima da ju atmosfera u klubu jako podsjeća na njen uspješni amsterdamski nastup prilikom kojeg je i snimila live DVD, te će u čast tome odsvirati jednaki repertoar. A na repertoaru su se našle mnoge autorske kompozicije od kojih posebno treba izdvojiti žustri blues “My Man” posvećen ‘njenom čovjeku’. Od blues interpretacija na meniju se nudio Stevie Ray Vaughn s “Navajo Moon” i Jimi Hendrix s “House Burning Down“, sve to u čvrstoj, autentičnoj i beskompromisnoj izvedbi ove Beograđanke i njenog francuskog benda.
U maniri prave showbiz glazbenice Ana se često zahvaljivala publici, između ostalog govoreći kako joj je čast nastupiti u Zagrebu obzirom da osjeća blizinu svoje rodne grude kojoj je i posvetila pjesmu “My Hometown” čiju je izvedbu zagrebačka publika, isprva zbunjena, sasvim dobro nagradila pljeskom.
Kraj koncerta bio je obilježen nešto dužim bisom u kojem je Ana, pred sami kraj nastupa, nesebično podjelila gitaru sa dvojicom gitarista iz publike koji su, svojim sviračkim umijećem, ne samo iznenadili okupljene, već i samu zvijezdu večeri. Stereotipno ili ne prosudite sami.
Foto: Ž.R.
