Drugu večer jubilarnog, desetog N.O. Jazz Festivala otvorio je Vijay Iyer svojim solo nastupom. Vijay je pijanist kojeg smatraju jednim od najcjenjenijih među mlađom generacijom, a i prvo je ime u kategoriji ‘Rising Star’ po izboru kritičara u časopisu Downbeat. Po svim najavama, čekala nas je poslastica.
Na početku je Vijay Iyer djelovao dosta mlado i zbunjeno, gotovo preplašeno. Kasnije je objasnio publici da nije navikao da netko plati i dovede ga na drugi kraj svijeta da svira sam. No, čim je dotakao tipke zbunjenost su potpuno zamijenile opuštenost i kontrola.
Prva skladba pod nazivom “Testing” (kojom on, kako kaže, testira i sebe i nas) odmah je pokazala sav njegov talent. Skladba u 9/8 ritmu, gdje glazbenik u basu drži jednostavnu i monotonu dionicu preko koje ide predivna tečna i pijevna glazbena tema, odmah je zainteresirala publiku. A u jednom trenutku je prešla i u blues progresiju, ostajući u 9/8. Nisam mogao vjerovati da netko može svirati blues u neparnom ritmu i učiniti da zvuči dobro, no, svašta se događa.
A onda stari dobri klasik “I’m All Smiles“, u izvedbi Iyera zvučao je prekrasno. Na momente je podsjetio na pokojnog Esbjorna Svenssona, ili na Daniela Karlssona, dok je na momente opet uspio zadržati svoj stil tečnih ideja koje se lome preko neočekivanih ritmičkih prijelaza.
U trećoj skladbi kao da se potpuno opustio. Skladba ima neobičan ritam, sastoji se od kombinacija različito dugih taktova, tako da stalno ima zaokrete u čudnim trenucima, a opet, zbog melodičnog i agresivnog sola to sve zvuči savršeno jednostavno. I taman se Iyer potpuno unio u skladbu, počeo je i plesati na stolici, kada je stolac počeo škripati.
Nažalost, ovo je drugi put u nekoliko dana da na različitim jazz festivalima škripanje stolca ometa klavirski solo, slično se dogodilo i na Jazzgu na koncertu Terence Blancharda. Ali, kad se ovo počne događati u dvorani u kojoj se ne čuje ni muha (osim klavira, dakako), to se itekako osjeti.
I očito je to malo izbacilo iz takta i samog Iyera, koji se ubrzo primirio na stolcu, ali i dalje ostao opušten i odličan. Mole se majstori da dodaju malo WD 40 kako bi se ovakvi detalji izbjegli u budućnosti. Ali, mora se priznati, nabrijavanje atmosfere koju je Iyer ostvario pri kraju ove skladbe svirajući direktno po žicama klavira bilo je fenomenalno.
A onda iznenađenje. Vijay je najavio da neće odsvirati skladbu koju je planirao (“Abundance“). Odlučio je da će nam pokušati objasniti onaj osjećaj kada se osjećate kao da ste napustili vlastito tijelo. I krenuo je. U jako slobodnoj formi počeo je sa solo dionicom koja je počela u dubokim oktavama, da bi se polako selila sve više i više. Kad netko ima toliko dobrih ideja i u jazz klasicima, i u svojim kompozicijama, a i u free dionicama, jednostavno mu treba skinuti kapu i priznati da je dobar.
Uslijedio je “A Blues For Sun Ra“, koji je sve, samo ne blues. Vesela i glasna skladba s nevjerojatnim grooveom i dosta neobičnim solo dionicama uopće ne opravdava svoj naslov. Eventualno pri kraju, kada je došlo do blues progresije akorda, ali u 7/8 ritmu, čisto da ne bude obično.
Bilo je još šokova, kao npr. izvedba skladbe “Human Nature” Michaela Jacksona. Ne volim pokojnog pjevača, ali kad ga netko ovako lijepo obradi, odmah mi je draži.
Za kraj uslijedila je počast legendi: izvedba skladbe “Black And Tan Fantasy” slavnog Duke Ellingtona. Skladbu je Iyer odlučio započeti kao marš, što je u publici izazvalo lagani smijeh, uspješno zatomljen kako bi se zadržala tišina u dvorani. Vijay je bas dionicu marša vrlo brzo prebacio u oom-pah bas i onda nastavio u maniru bebop zvijezde. Nakon ove skladbe najavio je kraj, a publika je krenula u ovacije.
Vrlo brzo se Vijay vratio i odsvirao nam onu skladbu koju je odlučio zamijeniti vantjelesnim iskustvom. Skladba “Abundance” odlično je zaokružila večer i pokazala svu raskoš Iyerovog talenta.
Što reći za kraj? Iako ne volim solo nastupe, mnogo mi je draže gledati bendove, moram priznati da je Vijay Iyer bio fantastičan. I to je prepoznala i zagrebačka publika, koje je opet bilo više nego što je objektivno može stati (ili bar sjesti) u veliku dvoranu Teatra &TD. A ako je ovako dobar sam, zanima me tek što sve može pokazati nastupom s bendom… Neka, još je on mlad, još ćemo mi to i stići vidjeti…
foto: Tomislav Veseljak
