Vijay Iver Trio – pogledati ponovo

Imao sam čast gledati Vijaya Ivera kada je svirao solo koncert na NoJazzFestivalu prije otprilike četiri godine. Izvještaj s koncerta sam završio riječima “A ako je ovako dobar sam, zanima me tek što sve može pokazati nastupom s bendom…“.

U srijedu, 23. listopada u Maloj dvorani Lisinski nastupio je Vijay Iver Trio.

Voditelj Davor Hrvoj hrabro ga je najavio kao “Možda i najboljeg jazz muzičara na svijetu“, a u prilog tome idu i nagrade za umjetnika i pijanista godine dobivene od časopisa Downbeat, te nagrade za najboljeg jazz pijanista dobivene od Međunarodne udruge jazz novinara. Davor je, također hrabro, predstavio i cijeli trio kao “Možda najbolji jazz bend današnjice“.

Uz velike ovacije, na pozornicu je izašao Vijay Iver Trio, koji, osim slavnog pijanista, čine i Stephan Crump na kontrabasu, te Marcus Gilmore na bubnjevima. Vijay, iznimno skroman i zahvalank glazbenik, zahvalio se ovacijama i odazivu publike, i rekao da se nada da će opravdati ukazano povjerenje svirkom.

I jest. Trio je svirao materijale s dosadašnjih izdanja, ali je predstavio publici i neka nova djela, koja tek imaju izdati. Najviše se svidjela suita “Break Stuff“, obiluje nepravilnim obratima, drži groove dok je dionica na bubnjevima istovremeno kreativna i isprekidana, s neočekivanim prelazima i virtuoznošću kojom je Gilmore nadopunjavao energične i melodiozne dionice samog Ivera na klaviru. Da stvar ostane idealna, pobrinuo se i Crump na kontrabasu, održavajući sveopći groove i demonstrirajući na solo dionicama svo majstorstvo svog sviranja.

Najbolji dio koncerta bila je skladba “Hood” posvećena Robertu Hoodu. Iznimno energična skladba u vrlo plesnom ritmu, gotovo techno ritmu, natjerala je publiku na oduševljene uzvike. Kad tome dodate da je Gilmore, uz održavanje tečnog ritma na bubnju, svirao preko još (bar) jednu bubnjarsku dionicu, te činjenicu da je Vijay svojim klavirskim bravurama pumpao i pumpao skladbu gotovo do eksplozije, jedino što vam ostaje reći je “Nevjerojatno!“.

No, nažalost, bilo je i dijelova gdje to nije sve zajedno odlično funkcioniralo. Prije nego pojasnim ovu opasku, moram naglasiti da sam sjedio u drugom redu odmah ispred Gilmoreovih bubnjeva, zbog čega sam njih čuo dosta glasnije nego li klavir, a pogotovo kontrabas.

Dojam koji sam dobio na prošlom koncertu, kada je Vijay svirao sam, pogotovo za vrijeme balada, jest da on zna kako uljuljati slušatelja u samu atmosferu glazbe, istovremeno skladbu obilježavajući iznimnom melodioznošću, kao i dinamičnim obratima i neočekivanim prijelazima.

Na ovom koncertu to nisam doživio, a pretpostavljam da je to zbog ‘nervoznog’ sviranja Marcusa Gilmorea. Da se razumijemo, Gilmore je pokazao vještine dostojne najboljih svjetskih bubnjara, ali je na tim dionicama balada, gdje se nekako očekuje nježnost, i dalje bio agresivan, s previše nota, s previše prijelaza… Engleski bubnjari koriste glagol ‘to overplay’, kod nas bi se to moglo prevesti s ‘presviravanje’? Uglavnom, u nekoliko trenutaka u koncertu Marcus se učinio nervozan, i ubacivao nepotrebno komplicirane dionice prepune nota u melodiju koja inače sama opušteno teče nizvodno. Da ne spominjem opasku da nikad u životu nisam vidio bubnjara koji je za vrijeme jednog koncerta, počesto i usred pjesama toliko preštimavao bubanj, pomicao raspored bubnjeva, mijenjao činele, mijenjao razmak među činelama fuša, okretao snare, stavljao cowbell na jedan fuš, pa ga skidao, pa stavljao na drugi…

Kada svira bilo kakav bend, ideja mora biti da melodija sama teče, da izgleda da se glazba naprosto svira sama od sebe, i da glazba prirodno vodi muzičare svojim tijekom, svojim idejama i svojim temama. U srijedu se nije dobio taj dojam, kao da je Gilmore bio negdje sa strane i svirao sam za sebe u svom podrumu…

Taj detalj najviše se primjetio na dionicama gdje bi Stephan i Vijay ostajali sami, i pokazali kako se izvanredno razumiju i kako imaju bogatstvo ideja i nevjerojatne tehničke vještine kojima ih mogu izraziti. A osmjeh na lice bi svaki put izmamio Stephen Crump, kada bi istovremeno i glasno pjevao solo dionice koje je svirao, podsjećajući tako na velikog Joea Fondu.

Sve u svemu, jako dobro. Nažalost, zbog malih nedostataka, ne može reći odlično. I ne može se reći da su opravdali Davorovu najavu o “Možda i najboljem bendu današnjice“. Ali, jako dobro – u svakom slučaju da. I ulaz u omiljenu kategoriju bendova – ‘Obavezno pogledati ponovo kad god mogu’.