Na zadnji zagrebački koncert Gege i njegovog Picigin Banda u Boogaloo Clubu, otišao sam sa samo par informacija o njemu i njegovoj muzici. Tada su sve predrasude sa moje strane nestale nakon prepunog kluba i pozitivnog naboja koji širi Gego i njegova rock reggae mješavina.
Standardno prije Gege nastupili su Kopito, mladići s Visa.
Šestorica momaka obučenih u mornarske majice skakutali su po stageu kao vatrom oprženi, a takva atmosfera bila je i u publici. Gledajući ih onakve vesele i s dalmatinskim naglaskom, na trenutke sam imao dojam da sam na fešti nekog otočkog sela, a ne u sivom kišovitom Zagrebu.
No, po dužini njihovog muziciranja i atmosfere koju su napravili povremeno se dalo i zaboraviti radi koga smo došli u Pauk. Zapravo, iznenađuje odaziv publike i njihovo poznavanje ‘kopitarskih’ pjesama. Objašnjenje je vjerojatno u tome što su veći dio posjetitelja bili dalmatinski studenti u Zagrebu.
Tek negdje oko pola 1, na binu dolaze zvijezde, neke poznate stare face iz starih bendova, a osim Gege u oči najviše upada neizbježni Max iz Šo!Mazgoona, i bezbroj drugih bendova, sa svojim specifičnim, godinama, istim izgledom i kretnjama na pozornici.
U dva sata energične svirke prolivene su litre znoja, popušene sve cigarete iz kutija, a količine popijenog piva i vina ne treba ni spominjati. Koncert Gegota od prije 5 mjeseci u Boogaloo klubu, prema mojem (ne)stručnom mišljenju možda nije nadmašen, ali je vrlo blizu, a i teško je suditi o nečemu koje ne pripada u potpunosti ‘vašem filmu’.
Tekst: Vladimir Vujičić
