Sinoć je u Zagrebu, nakon otprilike dvije godine, svoj koncert održao veliki Maksim Mrvica, Mjesto događaja bila je Šalata, a vrijeme – ne baš ohrabrujuće. No niti hladnoća niti pokoji oblak koji je naišao i dao naslutiti kišu nisu mogli pokvariti cjelokupni doživljaj.
Sam početak kasnio je otprilike pola sata, te je publika postala i malo nervozna, što je pokazala i s nekoliko aplauza, dok na pozornici još nije bilo nikoga. Mene to kašnjenje i nije previše smetalo, jer ako sam na nešto navikla, to su koncerti koji redovito počinju kasnije nego što je najavljeno.
I nakon što je na stageu svoja mjesta zauzeo Maksimov prateći bend, koji se sastoji od vrsnih glazbenika iz Londona, ubrzo je došao i sam gospon Mrvica, sjeo za klavir, započeo prve taktove svoga zadnjega singla “Nostradamus“, s albuma “A New World“, i guštanje je moglo početi.
U otprilike sat i pol, koliko je cijeli koncert trajao, Maksim je izveo odabrane skladbe sa sva tri albuma, s naglaskom na treći album. Izdvojila bih “Exodus“, te “Bumbarov let“, odsvirane u prvom dijelu koncerta, te “Rachmaninoff’s Rhapsody On A Theme Of Paganini” i obradu Queena “Bohemian Rhapsody“, koje su se na popisu pjesama našle nakon zaista kratke pauze, koja je trajala kojih 5 minuta.
U sredini koncerta izvedene su i dvije skladbe, bez pratnje benda, koje spadaju u Maksimov ‘klasični’ repertoar. Bila su to djela Bacha i Chopina, ali nemojte se ljutiti što ne znam koja točno, jer to je nešto što zaista nikada nisam mogla zapamtiti.
Ono što me zapravo najviše oduševilo je Maksimov pristup samom sviranju. Dok izvodi te skladbe, za njega kao da ne postoji niti jedan drugi svijet, već jedino onaj njegov, u kojemu postoje samo on i klavir. To se itekako osjetilo u sinoćnjem koncertu, čitavoj toj energiji i pozitivnoj vibraciji kojom je taj cijeli događaj zračio.
Moram priznati da sam prije samog početka bila malo i skeptična oko svega, ponajviše iz razloga što mi nije običaj ići na takve ‘ozbiljne’ koncerte, gdje publika pristojno sjedi, sluša i uživa. Ali ubrzo je ta sumnja i nekakva predrasuda nestala, i koncert mi je zaista ‘proletio’. Našla sam se u toj ‘sjedi-slušaj-uživaj-u-glazbi’ situaciji i nije mi niti jedan trenutak bilo žao zbog toga.
Iako je Šalata uz popunjeni parter, ali poluprazne tribine izgledala obeshrabrujuće, to ipak nije zaustavilo i više nego zadovoljnu publiku da na kraju koncerta uz dugi pljesak pozove Maksima na još jedan bis i ‘natjera’ ga da odsvira još jednu skladbu, što se dakako i dogodilo. El grande senor Mrvica, zaista vam svaka čast.
Foto: t.c.
Zahvaljujemo Olympusu na ustupljenoj foto opremi. Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
