Prepuna dvorana Vatroslava Lisinskog gdje su novinari bili primorani zadovoljiti se stolčekima postavljenim na samom kraju galerije, bila je vrlo plodno tlo za koju riječ političke propagande.
Političke floskule, u stilu, kako je ovaj koncert pod pokroviteljstvom španjolskog Veleposlanstva ‘kao članice Europske unije’ model kulturne razmjene od iznimne dobiti za hrvatsku publiku, a od koje bi se ona u nekom drugom političkom okruženju mogla oprostiti. 
Da je umjetnost često u službi vodećih političkih struktura to znamo, no opravdavati zadovoljavanje potrebe jednog naroda za kulturnim sadržajem nekog drugog naroda ‘velikodušnom’ gestom kulturne politike, jednostavno je nedopustivo.
Pred sam početak koncerta novinari su udaljeni sa svojih stolčeka na račun nekolicine sretnika koji su u zadnji tren platili ulaznicu po cijeni između 400 i 600 kuna za nepostojeće sjedalo u dvorani. Nakon što je njima dodijeljena ta nesretna lokacija s koje su se vidjeli samo reflektori pozornice, mi novinari koji smo ušli besplatno, ugrabili smo stepenice kao našu finalnu destinaciju. U dvorani je bilo još sigurno desetak slobodnih mjesta, do kojih nas je osoblje iz Lisinskog moglo dopratiti sa svojim svjetiljkama. Nažalost ništa od toga, a i ništa neobično za koncert u dvorani od 36-godišnje tradicije i od tolikog značaja za dobre međunarodne političke odnose.
Politiku koja si je dala na važnosti uguravši se sama u ovaj glazbeni event, ispratili smo kao pravi Europejci protokolarno hladnim aplauzom. Posljednjim riječima govorancije španjolskog veleposlanika bio je najavljen vodeći svjetski ambasador flamenca, i aplauz se produbio spajajući osjećaje iščekivanja, radoznalosti i poštovanju u pravi zvučni zid.
Ambasador, koji na svu sreću nije naoružan vojnim činovima već jednim pomno obrađenim komadom drva čije se šarmantno uštimavanja pretopilo u uvodnu gitarističku minijaturu i svoj ples zračnim eterom započela su neka nevidljiva bajkovita bića. 
Pojava Paca De Lucie, odavala je nenametljivu osobnost tog rijetkog umjetnika. Estetika lijepog u spoju s vrhunski ovladanim tehnikama flamenco gitare opijala je svojom nenametljivošću.
Na pozornicu su postepeno kročili članovi njegova sedmeročlanog benda. Prvo pjevači Cristo Heredia i David de Jacob, ujedno i iznimni ritmotvorci u tradicionalnom palmas-stilu koji se sastoji od neumornog pljeskanja. Nakon glazbenog broja u njihovoj pratnji, ili točnije u pratnji njima od strane Paca po uvriježenoj hijerarhiji flamenca, bend je bio u punom postavu.
Prateća gitara, električni bas i set perkusija gradili su konstantnu ritamsku bazu povremeno odlazeći u solo-izlete. Pored tog instrumentarija, tipičnog za Pacove bendove još od ’70-ih. godina prošlog stoljeća, najveća i pomalo neprikladna adicija sastavu jest bio dodatak sintisajzera i usne harmonike.
Na sve dobre i ono malo loših strana benda zaboravljamo negdje nakon sredine koncerta kada se pod reflektorima vinuo plesač Farruca. Njegova funkcija je do tada bila pomalo nejasna, jer je sjedio kao posljednji u nizu pjevača, ali samo plješćući. Graciozno držanje, duga crna kosa do ispod ramena, oborili su per se ženski dio publike, da bi rad nogu od impresivnog sinkopiranog meteža kulminirao sa ravnomjernim stepanjem u tridesetdruginkama. Publika je dovedena u stadij delirija, a rasni plesač je odradio bis, čini mi se, i na iznenađenje samog benda.
Nažalost koncert je za one zahtjevnije od same glazbene egzotike i sviračkog egzibicionizma odavao dojam jednog PR-paketa španjolske tradicije namijenjenog mainstream publici. Ipak, svi smo mi već baždareni na digest-format, pa je putovanje kroz paletu flamenco oblika, pružilo i tim najzahtjevnijima večer nezaboravnog prijateljevanja s nekom davnom i dalekom modalnom harmonijom nedefiniranog povijesnog porijekla i specifično sinkopiranim ritmom.
Paco de Lucia je figura koja svojim glazbenim opusom utjelovljuje world-music još od kraja ’50-ih. godina, ustrajno šireći obzore flamenca. Kako to obično biva, osporavan od strogih tradicionalista, on približava glazbu andaluzijskih sela, ulica i trgova širem auditoriju. Pritom, Paco ne gubi integritet sebe kao autora i svirača niti samog flamenco žanra. Boji ga ponajprije jazz utjecajima u pravcu širenja instrumentarija, harmonijskih melizama i improvizacija – iako se sam smatra ograničenim improvizatorom.
To smo mogli primijetiti i na zagrebačkom bisu u skladbi ”Rio Ancho” čiji solo gotovo identično svira kao i na albumskoj verziji s albuma “Almoraima” iz 1976. ili onoj još poznatijoj, koncertnoj, uz pratnju Al di Meole i Johna McLaughlina iz 1981. s albuma “Friday Night in San Francisco”.
Oduševljenje pritom nije izostalo, dapače, kao ni uostalom tijekom čitavog koncerta koji nas je očaravao blagim vještinama Paca i njegovih izabranika.
foto: Tomislav Capan
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
