Uđite na Exit, to je bolje

Četiri dana, 20 pozornica, 400 izvođača, što je to? I oko 40 tisuća ljudi dnevno? To je Exit, iliti po naški izlaz, zasigurno najbolji festivalski ‘izlaz’ u regiji.

Festival koji se 15. put održava u Novom Sadu i kojem niti recesija ne smanjuje zanimanje velikog broja publike i medija sa svih strana svijeta. Dapače, Exit je neusporedivo veći i zabavniji od svih regionalnih rock i pop festivala. Nitko ne tvrdi da se na Zrću, Outlooku, Dimensions ili Ultra festivalima ne luduje do zore i da klapa ne roka ispod volta do jutra, ali to nisu rock festivali.

U svom 15-om izdanju, taman nakon što je lani dobio titulu ‘Best european major festival’, i taksisti će vam po noći reći da ta nagrada puno znači. U osam dana oko Exita mogu zaraditi mjesečnu plaću, pa možemo zaključiti da je tržište zaključilo; Exit se isplati. Isplati se i Novom Sadu, usprkos onoga što se ulaže svake godine – a to je neusporedivo više nego što ‘službeni’ Zagreb daje INmusicu – jer je to brend koji je mali grad stavio na kartu svijeta. Upoznate li Japanca u Australiji i kažete li mu da ste iz Novog Sada, kao što se to dogodilo mom prijatelju, velika je vjerojatnost da će vam reći da zna odakle ste, jer je bio na Exitu.

Takav internacionalni duh osjeti se čim zakoračite po kafićima i restoranima Novog Sada ili ulicama gdje vlada šarolika, dobro raspoložena ekipa domaćih i ‘stranih’, ali nema utakmice i takmičenja, koji uživaju i dobro se zajebavaju. Kamoli ne na tvrđavi Petrovaradin gdje se Exit održava. Skoro pa savršen prostor starog grada priča je za sebe i treba ju osjetiti da se shvati koliko je Exit moderan festival sa starogradskom dušom, ili barem publikom i gradom koji guštaju da su uboli big time.

Pa još kao kad su, kao ove godine, zvijezde prve večeri festivala Pet Shop Boys, pa još Neil Tennant ima rođendan – već drugi put dok svira na Exitu – onda je to razlog da se veliki vatromet održi taman prije ponoći, prije početka nastupa Pet Shop Boysa, a ne kao što je bilo najavljeno oko 21 sat. Exit je postao brend koji je nadrastao i izvođače koji na njemu sviraju, pa i kad nije posebno rodna godina ljudi će doći pogledati i biti dijelom te priče.

Koliko je Exit posjećen? Izvrsno, od grada do festivala nema mjesta koje nije krcato. Čak niti činjenica da je barem pet tisuća ljudi u trenutku početka nastupa Pet Shop Boysa odlazila prema Dance Areni – od kuda sam ja prilazio glavnoj pozornici, samo iz Vip sektora kolege Jacka Danielsa – nije bila razlogom za brigu. Naime, barem 20 tisuća ljudi, ako ne i više, tiskalo se ispred glavne bine festivala i u sljedećih 90 minuta čestitalo rođendan Tennantu.

I nikoga nije bilo briga što je je glazba išla sa sampleova – ne i Tennantov vokal – kad smo (opet) vidjeli konceptualnu predstavu koju su samo Kraftwerk smislili prije. Iako s manje scenskih drangulija nego na zadnjoj turneji kad smo ih vidjeli i na fenomenalnom nastupu u zagrebačkoj Ciboni, nastup Pet Shop Boysa odlično je scenografski i tehnološki riješene jednadžba koju je i ovaj put odgonetnula slavna koreografkinja Es Devlin.

Estetski minuciozno postavljena hi-tech rasvjeta, koreografija s par plesačica, te scenografija, uz sve te briljantne pop pjesme pokazuje da je Tennant – s karakteristično nepomičnim Chrisom Loweom iza pulta sythesizera – još uvijek spreman prodati dužu konceptualnom vragu da bi onakav zdepast paradirao pred zadovoljnom publikom. Koju nije briga što sa svim onim naočalama, kapama, glavama koza ili neke slične životinje – što je vizualni catch ove turneje iskorišten i na plesačicama, skupa s odlično dizajniranom odjećom – i šarenim odijelima koji put više sliči na Eltona Johna nego na samog sebe. No, moramo priznati da su i Daft Punk s kacigama skinuli foru Pet Shop Boysa sa svjetlucavim kuglama na glavi.

Ali kad vam se, među ostalima, odvrte “Suburbia”, ozbiljni pop-klasici poput “West End Girls”, ili pri kraju “You Are Always On My Mind” – nešto kao kolaboracija Williea Nelsona i space shuttlea – nemoguće je ne tancati po blatu i ne vidjeti zadovoljna lica ljudi oko vas. Predzadnja “Go West” epskom melodijom napravila je da Europska unija dobije više pozitivnog marketinškog prostora nego od bilo kakve političke akcije Bruxellesa, pa je zaključak da takvo slavlje pop-melodioznosti vrijedi vidjeti, ako već ne i (uživo) čuti.

Usprkos snimljenih podloga duet Neil Tennant i Chris Lowe ponovno se dokazao majstorima pametne pop-zabave, vrhunski dizajniranog spektakla i vlasnikom povećeg broja inteligentnih pop-hitova koje publika frenetično pozdravlja. Nakon ukazanja Kraftwerka PSB su bili i ostali najbolji ‘elektronski’ spektakl, danas pomalo retro, koji usprkos korištenja snimljene matrice često djeluje ‘življe’, scenski pogotovo, od mnogih ‘pravih’ svirki.

Pet Shop Boys trebali su 23. svibnja svirati u Poreču, tamo ih je zvala Turistička zajednica, tj. započela pregovore nakon Nove godine. Kad su se dečki vratili sa skijanja potvrdili su dolazak uz najnižu cijenu na ovogodišnjoj turneji, ali su se dečki iz Turističke u međuvremenu predomislili i sve zajebali, otprilike kao kad se s nekim cjenkaš, a onda odbiješ dogovor iako si mu prethodno spustio cijenu.

Na Exitu nije bilo tih problema i Pet Shop Boys su odradili funkciju vrhunski dizajnirane pop-veselice primjerene otvaranju festivala koji se ima čemu veseliti, skupa s publikom i gostima koji se tamo i po Novom Sadu tih par dana osjećaju kao centar festivalskog svijeta, festivalske planete ili barem Europe. S pravom, jer kao što je u drugoj branši prestižan Sarajevo Film Fesrival, prestižan je i Exit u glazbenom svijetu. I možemo mi koliko hoćemo lokalpatriotski drviti o Zagreb Film Festivalu ili nekim drugim ‘mejđorima’, koji dakako imaju svoje vrijednosti i funkciju, ali to nije niti blizu ‘panike’ i značaja, a pogotovo ne ambijenta koje osjetite ovdje ili u Sarajevu. Jesmo li krivi mi ili oni procijenite sami. A jesmo, kao i oni. Ali oni zasluženo…