Drugi sve-ženski jazz festival Jazarella ovog se tjedna odvija u Zagrebu, ponovno na starom mjestu, u dvorani ZeKaeM-a. Prva večer donijela je gostovanje ne pretjerano poznate, ali kako su sami organizatori u najavi rekli, dovedene prema preporuci Joe Lovana i Rona Cartera – kontrabasistica Esperanza Spalding sa svojim Triom. Na pozornicu je po najavi, uz pratnju bubnjara i klavirista, izašla građom sitna žena ogromne afro frizure, u štiklama, te primila kontrabas.
Esperanza je u svakom slučaju zanimljiva pojava, ali nije izgledalo kao da je kontrabas pravi instrument za nju, instrument kojim ona uopće može vladati. No, kako je koncert krenuo, tako su se sumnje u to polako počele raspršivati.
Otvorila je s “If That’s True“, a zatim privukla pažnju i podigla interes vrlo zanimljivom izvedbom jazz standarda “Autumn Leaves” koju su, dakako, svi prepoznali i s odobravanjem prihvatili. 
U ovom dijelu je već postalo jasno kako kontrabas ipak nije prevelik zalogaj za Esperanzu, iako njena pojava to nikako nije mogla opravdati. Tek je u rijetkim trenucima bilo primjetno kako s nešto manje snage prebire po žicama.
Također je tu i ostatak benda dao svoj doprinos, lepršave dionice Leonarda Genovesea na klaviru na trenutke su podsjećale na glazbeni izričaj i lepršavost Herbie Hancocka, dok je s druge strane bubnjar Lyndon Rochelle odlično držao podlogu cijele priče.
Nastavak su obilježili manji problemi s električnim klavirom koji je na trećoj skladbi otkazao poslušnost, pa je Leonardo odsvirao svoje na klaviru (kasnije su tehničari i to sredili). Uz klavir i električni klavir, svoju maštovitost pokazao je na jednom sasvim neobičnom instrumentu koji ne pripada baš u standardni jazz arsenal. Na klaviru je imao melodiku, na koju je pričvrstio cjevčicu za puhanje, te je u nekim dionicama istovremeno, pa ponekad čak i unisono svirao klavir i melodiku.
Esperanza je svoj nastup obilježila kombinacijom izvedbi svojih skladbi, pretežito novih koje još nisu izdane na albumu, uz ispriku publici kako se ne voli pretjerano zadržavati na istim stvarima, već uvijek voli istraživati novo, pa tako radije svira stvari koje priprema za buduća izdanja, te skladbi nekih njoj dragih autora. Tako se između ostalog dotakla Antonia Carlosa Jobima, te izvela “Wild Is The Wind” od Nine Simone.
Prvi dio nastupa završila je prilično brzo, ali se jednako tako na velik aplauz publike brzo i vratila, uz ispriku kako je ona imala osjećaj da su svirali dva sata, a u stvari su odsvirali tek nešto više od sat vremena. Uz još nekoliko skladbi ‘ispravila’ je svoju pogrešku i ponovno ispraćena velikim aplauzom publike završila svoj nastup.
foto: g.č.
