Rundek Cargo Trio
Jeste li pogledali spot za pjesmu “Put u sumrak” Rundek Cargo Orkestra? U tom video uratku sunce je snažno i nemilosrdno pali po gradu u kojem se članovi Orkestra kreću, telefoniraju si međusobno, šalju si poruke i pokušavaju se sastati.
Rashlađuju se ispijanjem pive iz visoke orošene čaše s kragnom od bijele pjene. Na kraju, kad se nađu, kreće svirka. Koncert Rundek Cargo Trija na tvrđavi Sv. Mihovila može se gledati kao produžetak tog videa: taj dan, 19. lipnja, je bio sunčan i vruć; tek kad smo iz zvizdana prešli u blagotvoran sumrak i mirnu, vjetrovitu noć na šibenskoj tvrđavi, glazba je mogla početi.
Nov, još vruć ispod čekića, je album “Mostovi” Rundek Cargo Trija. On je onako lagano zaljuljan, na Rundekov već poznat i opušten način. Suputnici su mu ponovno Isabel i Duco, i njih troje nas prilikom slušanja albuma vode na jedno poetično, ponegdje nostalgično, ponekad kritičko putovanje kroz našu prošlost i sadašnjost, a bogami i budućnost.
Koncert u Šibeniku bio je, kako to Rundek reče, ‘južnohrvatska promocija ‘Mostova’. Prostor prekrasne obnovljene tvrđave – ispod koje se prostire beskonačan pogled na usnuli Šibenik i duboko modro more – nije mogao biti bolje pogođen. Jer kad se poklope scena i zvuk, koncert će već sam po sebi dobro ići. Čak i ako nešto zapne u muziciranju, prekrasan ambijent će kompenzirati nastalu grešku. Ovaj koncert ide uz bok Rundekovom prošlogodišnjem nastupu na splitskom Sustipanu. Otvoreni prostori, inspiritivan ambijent i vjetar u kosi lijepo se slažu uz poeziju “čudaka kojem dobro stoji gitara”, kako je Rundeka jednom opisao Rade Šerbedžija. 
Večer je krenula s prvom pjesmom novog albuma “Džaba“, a slijedile su “Midnight Calypso”, “Indijska” i “Don Juan”. No tek kad su krenuli prvi taktovi “Ruku” publika je reagirala i počela se uvijati u ritmu poznate melodije. Nikakve veze nema to što je “Don Juan” isto toliko kvalitetna i melodijski zavodljiva kao njegovi najbolji uratci iz solo karijere, pa čak i iz vremena Haustora, stari hit je ipak hit!
A tek kad je nakon “Ruku” krenula “Uzalud pitaš“. Eh, atmosfera je onda već bila na razini. Osjetili smo se ugodno u sigurnosti dobro poznatog starog teksta i melodije. Atmosfera je na pozornici bila opuštena. U pjesme se ulazilo polagano uštimavajući instrumente i hvatajući ritam. Pozornica ukrašena drvenom vješalicom za kapute, starim gramofonom i na kutiju naslonjenim ofucanim kontrabasom sa jednom žicom, je doprinosila toplini atmosfere dnevnog boravka. Rundek je stavio cigaretu u usta, frajerski rukom zaklonio plamen upaljača od vjetra (snažno je puhalo), i s cigaretom koja je dogorijevala na kraju usana nastavio sa “Sanjala si da si sretna”, “Mostovi”, “Ne zaboravi me” i “Bi mogo da mogu”. Do kraja koncerta odsvirane su još “Ay Carmela” i “Ima ih”, a “Apokalipso” je zaključila stvar.
“Stanje osluškivanja puno je zanimljivije od stanja naziranja. Stanje naziranja je jako fiksirano na jednu točku. Stanje osluškivanja uključuje cijelo tijelo, ono priziva stanje pažljive prisutnosti” izjavio je Rundek u jednoj radijskoj emisiji, a stoji tako zapisano u knjizi “Rundek između“.
Stanje osluškivanja se može nazvati stanje u kojem smo se nalazili na ovom koncertu. Svi mišići, sve emocije i svi receptori su bili uključeni u uglazbljenu poeziju koja nam je stizala s pozornice.
