Najpoznatiji češki metal festival, Brutal Assault, koji se održavao od 6. do 8. kolovoza na tvrđavi Josefov u gradu Jaromeru i ove je godine nastavio tradiciju i publici iz svih krajeva svijeta predstavio najbolje od najboljega iz svijeta ekstremnoga zvuka.
Dok su se prošlih godina mogli slušati Mayhem, Enslaved, Dodheimsgard,
Sodom i drugi, i na ovom, 14. izdanju festivala nije
nedostajalo velikih imena.
Tako se tijekom tri dana festivala moglo uživati u nastupima čak 58 bendova koji su se u razmacima od desetak minuta izmjenjivali na dvije velike pozornice (Obscure i Metal Shop stage). Kada se to uzme u obzir, sama struktura festivala dobiva mali plus u odnosu na Metal Camp, na kojemu je ‘hvatanje’ bendova koje želite vidjeti, s obzirom da se na obje pozornice koncerti odvijaju istovremeno, gotovo nemoguća misija.
Osim toga, neki od ovogodišnjih koncerata uistinu su bili koncerti koje ne možete doživjeti svaki dan – poput onog norveških avantgarde prvoboraca Ulver, nekadašnjih black metala virtuoza, koji su na Brutal Assaultu održali jedini ovoljetni nastup na nekom metal festivalu.
No, krenimo redom. Prvi bend koji je u četvrtak u 15 h zasvirao unutar prostranih zidina stare tvrđave bio je žanrovski nezanimljiv ‘domaći’ hardcore bend Flowers For Whores pa je pravo uživanje u žestokom zvuku počelo tek nastupom sljedećeg benda, nizozemskih death metalaca The Lucifer Principle.
Očekujući bend instrumentalno sličan jednom od ponajboljih nizozemskih technical deathera, The Monolith Deathcult, ostala sam iznenađena zaključivši kako se ovaj ipak ne oslanja na poznatije sunarodnjake. Riječ je o, svejedno, interesantnom zvuku, koji sadrži jači groovy štih koji bi bendu lako mogao biti propusnica ka široj publici, a posebno je zanimljivo da ne koriste bas, već ni manje ni više nego kontrabas(!).
U nizu od nekoliko hardcore bendova mnogo je zanimljivije bilo uokolo istraživati festivalski prostor i upoznavati nove ljude, no vrijedilo je i malo baciti pogled na nastup Carnifexa, kalifornijskog deathcore benda koji je svoj posao odradio sasvim solidno. Da je započeo napeti dio prve večeri, definitivno je pokazao dugovječni talijanski thrash/death bend Sadus, kod kojeg istog treba uočiti legendarni fretless bas s pet žica, a koji je u nekih četrdeset minuta svirke ponudio uglavnom starije stvari iz ’90-ih.
Nakon Sadusa uslijedio je prvi meni zanimljiv bend, perjanica grčkog black metala Rotting Christ, koji je, na žalost mnogih, nešto ranije otkazao ‘meet & greet’. Gotovo pedeset minuta ovog ‘Hellenic terror’ black metal zvuka sa sve većim progresivnim utjecajima iznjedrilo je svakom fanu dobro poznate pjesme poput “King Of A Stellar War” i “The Sign Of Evil Exists“.
Njihov je nastup nedvojbeno bio ravan onome Orphaned Land, izraelskog ‘middle-eastern’ folk metal benda, koji je jedan od najunikatnijih u rastućem moru folk metal bendova. Štoviše, on se tek uvjetno može svrstati u spomenuti žanr, jer ga progresivnošću svoga zvuka uvelike nadilazi. Što više reći o bendu koji dio pjesama pjeva na hebrejskom, stvarajući od njih očaravajuće mantre poput “Birth Of The Tree“, a čiji se vokal teško može usporediti s bilo kojim drugim?
Nakon sanjarenja uz lagane zvukove drevnog Istoka, došlo je vrijeme i za malo elektronskog zvuka. Naravno, pružio ga je tko drugi nego švedski Pain, bend koji smo prije nekoliko mjeseci mogli pogledati kao predgrupu Nightwishu u Zagrebu. Pain ni ovoga puta nije razočarao, svirajući “I Don’t Care“, “Life Goes On And On” te nezaobilaznu “Shut Your Mouth” koju su, logično, ostavili kao ‘šećer na kraju’.
Ipak, bilo se teško oteti dojmu kako je mnogobrojna publika, na festivalu koji se ove godine uvelike bazirao na death metal zvuku, došla pogledati Pain samo zbog činjenice kako je frontmen Peter Tägtgren ujedno i lider death metal benda Hypocrisy.
Potpuno nezanimljiv i blijed nastup Biohazarda mnogi su jedva čekali zamijeniti onime sve cjenjenijeg prog benda Cynic, čiji je nastup bio predviđen za 23:10. Međutim, termin je zamijenjen s onim američkih grindcore snaga Brutal Truth, koji je održao izuzetno energičan nastup. Nažalost, ukoliko niste stajali u prvim redovima, zvuk koji ste čuli bio je jedan od gorih na festivalu, što svejedno nije umanjilo doživljaj nemaloj hordi fanova ovih kultnih grindera.
Beskompromisni zvuk oko ponoći bio je nadomješten onim finskih veseljaka iz benda Turisas, koji je u programu festivala iz nekog razloga okarakteriziran kao viking metal. Od viking metala, međutim, nije bilo ni ‘v’, ali je zato bilo itekako mnogo poletnih, lako pamtljivih melodija i pravih folk poskočica, što je ponajviše radovalo sve one koji su čitav dan na žarkom suncu festivalskim prostorom hodali namazani crveno-crnim ratničkim bojama poput članova benda.
Nakon Britanaca Mithras, u 01:30 na stage konačno izlazi bend radi kojega su mnogi došli na ovaj festival – Cynic. Razlog zamjene termina bio je, kako je rekao pjevač Paul Masvidal, to što je bendu dio opreme ostao u Londonu te su morali pričekati da stigne.
Vjerojatno je to pridonijelo očitoj neraspoloženosti benda, koji je, uz to, održao i kratak nastup u trajanju od jedva 40 minuta. A unatoč sličnom, posve solidnom izboru pjesama, tj. presjeku dva do sada objavljena albuma, većina onih koji su nedavno imali prigodu pogledati zagrebački nastup ovoga benda mišljenja su kako je na njemu Cynic dao puno više.
Petak, drugi, i svakako, ‘najubojitiji’ dan festivala, ponovno je započeo u znaku hardcore zvuka, i to već u 10 h, pa je najbolje bilo pričekati odličan nastup njemačkih death metal snaga Obscura. O kvaliteti ovoga benda dovoljno govori podatak da početkom listopada kreće na europsku turneju s Cannibal Corpse.
A spomenuta riječ ‘ubojito’ svoj je puni smisao dobila kada je, nešto prije 13 h, pred usijanu publiku koja se okupila ispred drugog stagea istrčao Jason Peppiatt, vokal sada već nadaleko poznatih tasmanijskih technical death manijaka Psycroptic. Bend razorne brzine, što se posebno odnosi na bubnjara, i starijim pjesmama poput “The Sword Of Uncreation” i “The Colour Of Sleep“, ali i onima s aktualnog albuma “(Ob)Servant“, publiku je natjerao na posvemašnje divljanje.
Nikoga više nije bilo briga što je i njihov ‘meet & greet’ otkazan; dočekati izvedbu naslovne pjesme “(Ob)Servant” u tim je trenucima bilo jedino uistinu važno. Cjelokupan show ‘dekoriran’ je i s loptom za plažu s motivom australske zastave, koja je u nekoliko navrata ‘doletjela’ na stage, i koju je Jason uz osmijeh vraćao među publiku.
Negura Bunget, uz koju se moglo predahnuti ukoliko ste preživjeli Psycroptic, bila je moja ‘bolna točka’ čim je potvrdila nastup na festivalu. Naime, otkako su prije nekoliko mjeseci zbog razmirica s bubnjarom iz benda otišli gitarist Sol Faur i nenadmašni pjevač Hupogrammos, mnogi zadrti fanovi pitali su se kako će bend zvučati u novom izdanju. I pokazalo se kako su sumnje da to više neće biti isto, bile opravdane.
Novi pjevač/gitarist Corb je, u trenucima kada je ozvučenje bilo dobro i kada se vokal mogao dobro čuti, zvučao zadovoljavajuće, no gledajući bend kao cjelinu, Negura Bunget izgubila je ‘ono nešto’. Jedna novokomponirana pjesma koju su izveli, s iznimno dugim i maštovitim uvodom na Panovoj fruli, zvuči obećavajuće, no “Inarborat“, “Norilor” i “Cel Din Urma Vis“, nisu više ono što su bile bez karizme staroga pjevača i osnivača benda.
Jedan od najžešćih skaninavskih bendova, švedski Vomitory, tijekom svog relativno kratkog nastupa pokazao je kako novim albumom “Carnage Euphoria” ima itekako puno toga za ponuditi. U set starijih klasika, posebno su dobro ‘sjele’ nove stvari “Serpents” i na bisu izvedena “Rage Of Honour“.
Za razliku od Vomitory, njihovi zemljaci Grave izazvali su puno veće oduševljenje publike, baš kao i na svakom svom koncertu. “Into The Grave“, “You’ll Never See“, “Morbid Way To Die” nizale su se kao zgoditak za zgoditkom, no veliko finale došlo je s legendarnom pjesmom “Christi(ns)anity“, koja je uz, Psycropticovu “(Ob)Servant”, bila jedan od vrhunaca večeri. Kažem jedna od, jer vrhunaca je bilo još.
Umjesto otkazanog nastupa Dagobe, koja je navodno imala prometnu nesreću s tour busom, zasvirali su još jedni velikani death metala, Atheist. Bend koji se ne viđa često bio je još jedan koji je među publikom izazvao oduševljenje koje graniči s ludilom, dok je nešto kasnije norveški prog black metal Vreid, utemeljen od strane članove nekadašnjih legendi folk metala Windir, posjetiteljima pružio odličan presjek svoje karijere i predstavio novi album “Milorg”.
Nesvakidašnje žestok i uzbudljiv, posebno kada se u obzir uzme činjenica kako dolazi iz Amerike, bio je doom metal bend November’s Doom, koji je također predstavljao svoje najnovije izdanje, “Into Night’s Requiem Infernal”. Uslijedio je još jedan istaknuti australski death metal bend, Pestilence, no njihov je nastup, kao uostalom i čitav taj dan, bio samo preludij za nastup koji su svi čekali.
Oko 20:30 na prvi stage izašlo je pet spodoba zamaskiranih maramama preko lica, koje lako možete zamijeniti za pripadnike meksičkih narko-kartela. Bila je to, naravno, dugoočekivana Brujeria, bez ikakve sumnje jedan od najoriginalnijih death-grindcore bendova, čiji članovi skrivaju svoj identitet budući da kroz svoje pjesme progovaraju o svakodnevnoj meksičkoj stvarnosti, o drogama i nasilju.
Posve očekivano, Brujeria, koja se rijetko viđa izazvala je gužvu veću nego na ijednom drugom koncertu, toliku da je u prvim redovima bilo naprosto neizdrživo, no maknuti se odande značilo je propustiti najbolju zabavu koju Brutal Assault može pružiti.
Isto tako, posve je očekivano bilo kako će najveće oduševljenje izazvati pjesme s ‘classic’ albuma “Brujerizmo”. I uistinu, “Marcha De Odio“, “Vayan Sin Miedo“, “La Traición“, te naslovna “Brujerizmo” i neponovljiva pjesma o Panchu Villi “División Del Norte“. Bilo je tu i ‘lekcija iz španjolskog jezika’ tijekom “Consejos Narcos“, a odlični Shane Embury, basist Napalma Deatha, je, kao i uvijek, briljirao na gitari.
U najkraćim crtama, Brujeria je bend koji na više nego unikatan način spaja socijalne teme s ogromnom količinom energije, bend koji kao malo tko zna grindcore pretvoriti u najboljeg kritičara i ogledalo društva.
Progresivni velikani Opeth također su okupili rekordan broj ljudi, no nakon što me Brujeria ostavila bez daha, bilo se teško uživjeti u teške zvuke ovih Šveđana. Naravno, pjevač Mikael Akerfeldt je i na ovome koncertu nasmijavao publiku šalama koje kao da sipa iz rukava. Tako je, između ostaloga, izjavio kako je ‘u bend došao sa šesnaest kao gitarist, a potom je preuzeo ulogu gitarista, vokala i najseksi osobe u bendu’.
Pedesetak minuta svirke svakako je bilo premalo kako bi se u potpunosti moglo uživjeti u kompleksni zvuk ovoga benda, a treba spomenuti i da su za vrijeme njihova nastupa reflektori ponajbolje pratili dinamiku glazbe i upravo savršeno nadopunjavali atmosferu u koju su zavijeni Opethovi klasici.
Kako je drugi dan Brutal Assaulta bio dan koji je publici nudio legendu za legendom, poslije Opetha zasvirao je veliki Testament, koji je okupio još veći broj ekstatičnih fanova. Uvijek dobro uigrana ekipa dugovječnih američkih thrashera do temelja je protresla festival, izvodeći klasik za klasikom, baš kao što su nekoliko dana ranije učinili na 20. izdanju Wacken Open Aira u Njemačkoj.
Bile su tu “Into The Pit“, “The Formation Of Damnation“, “Practice What You Preach“… između kojih je Chuck Billy ostvario iznimno dobar kontakt s publikom i odao dojam osobe koja istinski živi za glazbu koju svira.
No, kada je dvadesetak minuta prije ponoći stiglo vrijeme za posve poseban koncert, onaj Norvežana Ulver, nitko nije mogao ni naslutiti kakav show očekivati. Bendu je ovaj nastup, kao što sam već navela, jedini nastup na nekom ljetnom metal festivalu, no njihov eksperimentalni pristup glazbi savršeno se uklopio u ponoćni ambijent unutar tvrđave, dok je na nebu sjao puni mjesec i svemu davao pomalo mističnu notu. Vrijeme kao stvoreno za neki Ulverov klasik iz rane, black metal faze.
Ako je među publikom i bilo nostalgičara koji su željeli čuti ‘stari’ Ulver, i oni su zasigurno brzo odagnali takve misli, jer ono što je bend pružio publici teško se može usporediti s bilo čime što ste doživjeli na koncertima. “Silence Teaches You How To Sing“, “Porn Piece Or The Scars Of Cold Kisses“, “Plates 16-17” i ostale izvedene pjesme pružile su intrigantan zvuk, čas smirujući, opuštajući i gotovo romantičan, a odmah potom turbulentan, sumoran, uznemirujući i bučan.
Sve je bilo popraćeno ništa manje zanimljivim video zidom, na kojem su se izmjenjivali prizori nacističkih marševa i Hitlerovih govora, pornografije iz ’50-ih., porođaja, divljih životinja koje trče afričkom savanom…
Premda bi se Ulverov nastup mogao gledati u beskonačnost, a da je neprestano inovativan i drukčiji, sve što je lijepo kratko traje, te je u 00:35 na scenu izašao Dark Funeral. Još jedan od velikih bendova skandinavskog black metala zapalio je publiku dobro poznatim pjesama, a između ostalih bile su tu “Open The Gates“, “Diabolus Interium“, “Teach Children To Worship Satan“, te “An Apprentice Of Satan” na bisu.
Ipak, njihov nastup bio je jedan od slabijih, posebno ako se usporedi s onime sunarodnjaka Marduk, koji je svirao sljedećega dana. Možda tome doprinosi i zaista pretjerano oslanjanje na sotonističku ideologiju, koju je scena gotovo zahtijevala u skandinavskoj zlatnoj eri black metala prve polovice ’90-ih. godina, no danas nju malo tko može shvaćati ozbiljno.
S Dark Funeralom završila je i druga festivalska večer, dok je subota, posljednji dan festivala, ponovno počinjala već pomalo ispranim hardcore zvukom. Nešto poslije 11 h hardcore je zamijenjen itekako zanimljivim black-death metal zvukom njemačkog benda Agathodaimon. Uz zanimljive orkestracije i ponešto nenapadnih gothic elemenata, bend je pronašao svoj vlastiti izričaj koji publika očito jako dobro prihvaća.
S druge strane, irski Gama Bomb, za koji prije nisam čula, pokazao se kao još jedno veliko iznenađenje. Umorom i mamurlukom praćenu većinu posjetitelja festivala nakon napornog petka, ova vesela thrasherska četvorka je pjesmama “Bullet Belt” i “Hell Trucker” i zafrkantskim tonom pošteno razbudila i zabavila. Definitivno bend koji bi se mogao svidjeti svim fanovima Municipal Waste.
Važan trenutak za sve posjetitelje iz Hrvatske (a bilo nas je dosta), bio je podnevni nastup riječkih Ashes You Leave. Pred zaista lijepim brojem gledatelja, bend je predstavio svoj posljednji album “Songs Of The Lost“, ali i ponešto starijih pjesama, no upravo su sve zvučale jednako uigrano.
Bio je to mali trijumf za prvi hrvatski bend koji je nastupio na festivalu Brutal Assault, a da su stekli i određen broj fanova, pokazao je kasniji ‘meet & greet’, s kojeg mogu prenijeti same pozitivne dojmove članova benda.
Ono što je Gama Bomb pružio kroz thrash metal, nešto kasnije pružili su Talijani Cripple Bastards kroz ludu kombinaciju grindcorea i punka, dok je u Češkoj poznati bend Ador Dorath sa svom svojom psihodelijom ipak zvučao malo preteško za slušanje pod žarkim suncem.
No, zato je zgodni poslijepodnevni ‘paket’ sastavljen od nekoliko death metal bendova mogao oduševiti gotovo svakoga. Prvi na redu bio je relativno novi bend The Faceless, koji je svojim dvama albumima “Akeldama” i “Planetary Duality” stekao popularnost u death metal krugovima, a nakon njega klasični američki deatheri Hate Eternal, za čiji je nastup s obzirom na njihov status pola sata bilo uistinu sramotno kratko.
Treći u velikom nizu bili su njihovi sunarodnjaci iz benda Misery Index, koji su svojoj glazbi dodali i ponešto grind elemenata, dok su lanac deatha razbili black-grind Britanci Anaal Nathrakh. Iako bend trenutno ruši rekorde hvaljenim novim albumom “In The Constellation Of The Black Widow”, svojih pedeset minuta ispunio je ne samo novim, već i pjesmama s također cijenjenih albuma “The Codex Necro” i “Eschaton“. Tako smo mogli čuti “Bellum Omnium Contra Omnes“, “Solifugae“, “The Lucifer Effect“, “Do Not Speak“…
Norveški Atrox bio je još jedan avantgarde metal bend koji je oduševio publiku, iako ne kao Ulver. Mnogi su ostali začuđeni vidjevši pjevača benda Rune Folgeroa koji nema jednu ruku, no to ga nimalo ne ometa u prezentiranju iznimnih vokalnih sposobnosti. “Castle For Clowns” i “Transportal” samo su neke od pjesama s posljednjeg albuma “Binocular” (2008.) koje su izveli.
Oko 20:30, ranije započeti niz kvalitetnih death metal bendova dovršio je Suffocation, koji je priredio uistinu poseban i neočekivan nastup. Naime, bend je svirao samo pjesme s novoga albuma “Blood Oath” te one s prvoga, danas klasika žanra, “Effigy Of The Forgotten”.
Tako se u iznimno brutalnoj izvedbi s potonjega moglo čuti primjerice “Infecting The Crypts” i “Jesus Wept“, a s novog albuma naslovna “Blood Oath” te “Come Hell Or High Priest” i “Cataclysmic Purification“. Od prve do zadnje minute odličan nastup, uz isto tako doličan kontakt s publikom, baš nikoga nije mogao ostaviti ravnodušnim.
Isti je bio slučaj s još jednim velikanima, ovoga puta black metal scene, Immortalom. Bend koji se uzdigao iz samih temelja norveškog black metala, jedan je od onih koje svaki fan te scene jednostavno mora vidjeti. Čim se na stageu pojavio ovaj legendarni trojac s prepoznatljivim corpsepaintom, tvrđavom Josefov prolomio se jednoglasan uzvik oduševljenja.
Poseban show s pirotehnikom, kakav i dolikuje bendu takve veličine, odlično je pratio Immortalove klasike, među kojima je bila i pjesma “Sons Of Northern Darkness“, koju je Abbath posvetio ‘braći iz Marduka’. “Tyrants“, “One By One“, “Damned In Black” uslijedile su jedna za drugom, da bi usred “Pure Holocaust” uz Horghov drum solo Abbath dohvatio baklju i bljuvao vatru, što je publika pozdravila još jednim burnim pljeskom.
“Unsilent Storms In The Northern Abyss” i “Circling Above In Time Before Time” povećavale su napetost i iščekivanje jedne jedine, ključne pjesme, koja je izvedena na bisu. Dakako, bila je to himnična “Blashyrkh (Mighty Ravendark)“, u kojoj su uživali svi, pa i unatoč dosta lošem ozvučenju zbog kojega je ponekad zvuk bio pomalo ‘zaglušen’.
Iako je s glazbene strane Immortalov nastup zasigurno mogao pružiti i više, većini fanova je, bez obzira na kvalitetu zvuka, izbor pjesma i ostalo, za potpuni doživljaj bila dovoljna sama činjenica da imaju priliku pogledati istinske legende black metala. Čemu cjepidlačiti, s tim se jednostavno treba složiti.
Negdje oko ponoći, poslušavši Abbathovu preporuku, svi su pohitali pogledati Marduk, no u tom black metal ‘sendviču’ uspjela sam obratiti pozornost i na Walls of Jericho, utoliko da mi za oko zapne hiperaktivnost pjevačice Candace Kucsulain, dok je s glazbene strane bend bio potpuno nezanimljiv, pogotovo nakon sat i pol Immortala.
Marduk je pak, posve suprotno očekivanjima, jer su njihovi zadnji koncerti u regiji bili prosječni, odradio jedan od najboljih nastupa na festivalu. “Of Hell’s Fire“, “Materialized In Stone“, “Beyond The Grace Of God” samo su neke od pjesama na kojima je Marduk pokazao neku posve novu i neviđenu energičnost.
Nakon Marduka koji je, slobodno se može reći, bio ‘grand finale’, nastup finskog benda Skepticism bio je poput višnje koju dodate na šlag kojim ste već dotjerali tortu. Ipak, zvuci funeral doom metala bili su ponešto preteški da bi se poslušali do kraja pa su isti određeni broj posjetitelja i ispratili do kampa, ujedno ih pozivajući da se i dogodine vrate na još jedan nedvojbeno odličan, i to jubilarni, 15. Brutal Assault.
Foto: Igor Malečić, Ramona Glavaš
