Robert Fisher i njegov bend Willard Grant Conspiracy već su toliko puta nastupali u Zagrebu da zaista nije potrebno posebno ih predstavljati. Samo šest mjeseci nakon svog posljednjeg nastupa, Robert Fisher ponovo nas je posjetio u sklopu No Jazz Festivala, ali ovoga puta bez ostatka benda, samo u pratnji kontrabasista Erica.
Kada smo prije koncerta pitali Fishera voli li nastupati solo, iznenadilo nas je kada je rekao da baš i ne jer smatra da užasno svira gitaru. No, oni koji su ga gledali u KSET-u prije četiri godine složit će se sa mnom da i tako ‘ogoljen’ Fisherov nastup definitivno ima svoje čari, štogod on o sebi mislio.
Čim se Fisherova korpulentna figura pojavila na stageu prolomio se pljesak, na što je on, potpuno u svom stilu, odgovorio “But I haven’t done anything yet”, te se ispričao što se malo zadržao, naime – zaključao se u garderobi. Zatim je u istom stilu najavio da će svirati samo tužne pjesme, a kasnije cinično dodao i da bi Zagreb bio odlično mjesto za ”sad music festival”.
Prva od tužnih bila je “Drunkard’s Prayer“, “Notes From The Waiting Room” najavio je kao pjesmu o svom djedu, a jedna od najljepših Fisherovih pjesama uopće, “The Trials Of Harrison Hayes“, je unatoč nedostatku aranžmana zvučala prekrasno.
Neću pogriješiti ako kažem da je Robert Fisher valjda jedina osoba kojoj nećemo zamjeriti ako krene pričati priču u koju umiješa svoje snove, anđele, transvestite i Glasgow u kojem stalno pada kiša, da bi poslije rekao kako priča baš i nema veze s pjesmom koju će nam odsvirati, ali da nam je to jednostavno morao ispričati.
“The Ballad Of John Parker” otpjevao je bez gitare, zatvorenih očiju i duboko koncentriran, kakav je uostalom bio i cijelu večer, a učinilo mi se da se malo opustio tek kada je na stage došao kontrabasist Eric, uz čiju je pratnju odsvirao ostatak koncerta te su pjesme malo dobile na dinamici.
Najljepše je nekako sjela “Flying Low” s novog albuma koju je napisao zajedno sa Steve Wynnom te “Evening Mass“, a zajedno su odsvirali još i “From A Distant Shore” i “Fare The Well“.
Na bis se Fisher vratio sam i za kraj odsvirao “Archy’s Lullaby“, no unatoč velikom pljesku mislim da su njegove duhovite crnohumorne opaske ipak zaslužile malo više interakcije koja je jučer u potpunosti izostala. Tako ispada da je nedavni koncert u Kinu SC, iako u trostruko većem prostoru, na kraju ispao puno spontaniji od sinoćnjeg, a kazališna publika Teatra &TD u ovom je slučaju potpuno opravdala svoj naziv.
Riječ-dvije i o domaćoj predgrupi Mika Male – mlada petorka sa dva ženska i tri muška člana koji su se često izmjenjivali na instrumentima svira nešto poput poluakustičnih šansona, a daleko najbolji dojam ostavila je Majda na violini. Ostatak benda mi je djelovao pomalo nevičan sceni, a niti uz najbolju volju nisam uspjela provariti vokal koji mi strašno vuče na nekog našeg šansonijera ali nikako se nismo mogli sjetiti kojeg. Mislim da bi mi se puno više svidjeli da se ostave onako besmislenih tekstova i postanu instrumentalan bend.
foto: t.c.
