Čovjek je apsolutno slobodan birati sve moguće varijante od rođenja do smrti i svaka varijanta je jednako vrijedna, jer ne postoji nikakva etička odrednica… Ovakva egzistencijalistička vibra vladala je 13. studenog u klubu Močvara, kada je na pozornicu izašao Tuxedomoon.
Nastup tog avangardnog benda u sastavu Stevena Browna, Blanea L. Reinigera, Petera Principlea i Luca Van Lieshouta nadopunio je i vizualni umjetnik Bruce Geduldig.
Kako ja pripadam onoj skupini mlađih od 30 (kojoj se vjerni ljubitelji Tuxedomoona na koncertima uvijek ugodno razvesele), mogu pisati o koncertu jedino s te pozicije. Činjenica da je Tuxedomoon osamdesetih imao kultni status bila je vidljiva po ponašanju proćelavih ili lagano sijedih fanova. I moram priznati da sam bila pomalo zavidna zbog emocija koje im je bend izazvao. 
No možda ću i ja tako reagirati kada za 20 godina ponovno dođe The National u Zagreb. No među 250 ljudi prisutnih u klubu bilo je i onih puno mlađih koje je glazba i performans Tuxedomoona fascinirao. Ukratko, bilo je teško ili nemoguće vidjeti lice bez smiješka.
Na pozornicu su prvo izašli Reiniger (gitara, violina, vokal) i Brown (saksofon, klavijature). Nakon njih Principle na basu te puhač Van Lieshout. Elegantno odjeveni opravdali su naziv ‘tuxedo’ (smoking) iz naziva benda.
Jedino se izgledom isticao Geduldig, odjeven u šareno odijelo u stilu osamdesetih, koje je vrlo vjerojatno sam uredio. Što je sasvim prilično, obzirom da je zadužen za performans. A za svoju umjetnost je imao nebrojeno mnogo pomagala – kameru kojom je u pozadinu benda projicirao ples lutaka, kostura, robota. Izmjenjivao je apstraktne crteže, stavljao maske po sebi i priuštio publici još mnogo zanimljivih artističkih situacija.
Kako Tuxedomoon radi filmsku glazbu, Geduldigova vizualna umjetnost savršeno odgovara. Koncert je otvoren skladbom “Soup De Jour/ Effervescence“. Nakon ovog avangardnog instrumentala uslijedile su “Luther Blisset“, “Italian Western“, “Still Small Voice“, “Baron Brown“…
Među tim post-punk, eksperimentalnim, free-jazz, funk, impro-skladbama istakle su se one čije riječi nisu napisane na engleskom jeziku. Tu prvenstveno mislim na “Muchos Colores” i posebno “The Big Olive“. Ovu posljednju je Reiniger otpjevao na grčkom, obzirom da već neko vrijeme živi tamo. Nakon skladbe se lijepo zahvalio na grčkom i zabavio se na račun publike koja nije razumjela što je rekao.
No, skladbe na više jezika su još jedna od odrednica ovog benda. Premda su ti multiinstrumentalisti zapravo iz San Francisca, već dugo vremena žive u Europi, gdje su i prihvaćeniji. Koncert je završio s bisom od dvije skladbe te neuspješnim pozivom oduševljene publike na još jedan.
Time su Tuxedomoon završili svoj, ukupno četvrti koncert u Zagrebu, a drugi u klubu Močvara. Nastavljaju dalje svoju turneju, kojom obilježavaju 30 godina rada, te predstavljaju svoj petnaesti album “Vapour Trails“.
foto: davor veljača
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
