20. Međunarodni dani jazza: Richard Bona Quintet
Richard Bona, kamerunski basist jučer je na drugoj večeri 20. Međunarodnih dana jazza u hladnu jesensku zagrebačku večer donio tople afričke ritmove prožete glazbom i drugih kultura, poput indijske i kubanske, kao i jazz-fusion nasljeđa.
Pred popunjenom malom dvoranom Lisinski, predstavili su raznolik program koji je u prvom dijelu bio koncentriran na glazbu koja se stilski provlačila od afričkih korijena, preko jazza i fuzije, pa do zvukova inspiriranih Richardovim boravkom u Indiji.
Dosta jak utjecaj world music u cijeloj izvedbi donekle je možda neuobičajen za posjetitelje jazz glazbe, pa se stoga u prvom dijelu koncerta možda i nije osjetila dovoljno jaka povezanost između glazbenika i publike. Ipak, ljepota i toplina koja se osjeća u pjesmama koje potječu iz zapadno-afričkih krajeva, osjeća se i u Boninom izričaju, pa smo tako čuli od nježnih balada do brzih i žestokih, gotovo rockerskih izvedbi.
No, kako je koncert odmicao, i Bona je uspio malim show nastupom približiti se publici i ostvariti izvrsnu komunikaciju. Nakon reda vlastitih skladbi, show je počeo izvedbom Pastoriusove “Liberty City”. Poznata tema koju je publika prepoznala, a Richard sa svojim bendom cijelu skladbu kroz improvizacije odveo u nevjerojatan broj različitih smjerova u jednoj otprilike desetominutnoj izvedbi, u koju je uspio ubaciti i “Smoke on the Water” temu koja je nagnala publiku u smijeh, naglo je cijelu atmosferu učinila gotovo obiteljskom.
U nastavku je Bona izveo baladu u akustičnoj verziji, samo s gitaristom na pozornici, pri čemu je otišao do publike po stolac, upoznao se i pozdravio s čovjekom koji mu je isti dodao, te nastavio komunicirati s publikom. To je bio element koji je nedostajao prvom dijelu koncerta, a u nastavku se pretvorio u pravu malu monodramu.
U sljedećoj je skladbi i gitarist napustio pozornicu, a Bona je sam, uz pomoć nešto elektronike i efekata, nasnimavao svoj glas, stvarajući uživo pred publikom skladbu, dodajući višeglasje, pjevajući instrumente (udaraljke, kontrabas) i stalno osluškujući i mjerkajući je li to što je do sada napravio dobro zvuči i što bi sljedeće mogao dodati.
U maniri najboljih glumaca, podsjetio je na primjerice Zijaha Sokolovića neposrednim načinom komunikacije s publikom. Ovaj mali show bio je okidač u puno bolji drugi dio koncerta na kojem je publika potpomognula izvedbe držeći ritam pljeskom ili puckanjem prstiju, pa čak i zapjevavši pred sami kraj koncerta.
Publici se taj show toliko svidio da ga je Bona ponovio i na bisu, u međuvremenu vrativši svoj kvartet na pozornicu, s kojima je izveo još nekoliko skladbi. Dojam nakon svega je kako je Richard izrazito otvoren i zabavan glazbenik koji uživa u tome što radi, a to je na kraju prepoznala i publika u dvorani nagradivši ga ogromnim i dugotrajnim aplauzom kakav ne dobiju baš često glazbenici koji posjete Zagreb.
